Cijeli jedan ljudski radni vijek – četrdeset godina – navršit će se 29. prosinca od smrti po mnogima najvećeg hrvatskog književnika, a svakako najznačajnijeg našeg pisca 20. stoljeća, Miroslava Krleže. Rođen je 7. srpnja 1893. u Zagrebu, svom voljenom gradu, kojeg je nerado napuštao i u kojem je ostao do svoga kraja. Ironično je da mu se Zagreb nije najbolje odužio: po njemu je Gvozd na Tuškancu, gdje je živio gotovo 30 godina, nazvan Krležin Gvozd, ali riječ je o tihoj, slijepoj ulici sa svega dvadesetak brojeva. Krleža je u Zagrebu dobio i spomenik, ali opet na Tuškancu, pokraj Dubravkina puta, gdje je malo prolaznika, a pogotovo turista i drugih koji bi zastali pokraj nacionalne veličine. Štoviše, kip je podalje od pločnika, u travi i neprikladan za bliže razgledavanje, osobito kad je vlažno, ali to je samo jedan od ne baš najbolje smještenih spomenika velikim Zagrepčanima. Nitko nije prorok u zavičaju!
No Krleža je u književnosti, ali i cjelokupnom životu hrvatskog naroda i čitavog našeg podneblja doista odigrao ulogu proroka. Pojavio se poput meteora s potpuno novim književnim izrazom, buntovnim i snažnim, ali i jednom novom ulogom umjetnika – duboko angažiranom. Njegovo je cjelokupno djelovanje dalo golemi pečat hrvatskoj kulturi, društvenom životu, pa i politici, iako se njome nikad izravno nije bavio. Jedno od Krležinih najvećih dostignuća izvan literature svakako je osnivanje i vođenje, do samoga kraja života, tadašnjeg Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, koji danas nosi njegovo ime – jedine savezne institucije u bivšoj državi koja nikad nije imala sjedište u Beogradu.
Ključni pisac i intelektualac s formativnim utjecajem za brojne pojedince
Krleža je jedina osoba u nas koja ima vlastitu enciklopediju, Krležijanu, kao bjelodani dokaz da je njegovo djelo, književno i životno, zaista čitava enciklopedija. No možda zato još nije dobio ni film ni TV seriju o sebi, poput recimo Tina Ujevića – Krleža je takav zalogaj da se još nitko, izgleda, nije odvažio na to.
Unatoč svim mogućim preispitivanjima i novim čitanjima, Krležino djelo stoji i danas priznato u svojoj iznimnoj veličini. Akademik Krešimir Nemec, jedan od najboljih poznavatelja njegove literature i njezine recepcije, nikad nije dvojio o tome.
– Krleža je bio ključni pisac i intelektualac s formativnim utjecajem za brojne pojedince, pa i čitave naraštaje. I ja za sebe mogu reći da sam ‘krležijanac’. Za mene je Miroslav Krleža književna veličina prvoga reda. Stvorio je jedan od najvećih i najkompleksnijih opusa u hrvatskoj književnosti. Okušao se u svim književnim žanrovima, pisao je pjesme, novele, romane, drame, kritike, eseje, dnevnike… Takvu raznovrsnost i takav tematski raspon nema ni jedan hrvatski pisac. Bio je duboko uronjen u hrvatsku povijest i tradiciju. Nema ni jedne važne teme iz naše kulturne i političke povijesti o kojoj nije pisao i izrekao svoj sud, često s vrlo dubokim uvidima. Bio je žestoki kritičar hrvatske malograđanštine i provincijalizma. Otvarao je europske vidike, perspektive i mjerila. Bez Krleže hrvatska književnost bila bi bitno osiromašena. Razmišljanje o Krleži vodi nas u samo središte našega kulturnog identiteta – jasan je prof. Nemec.
Ipak, među čitateljima, jedni Krležu i dalje obožavaju, drugi duboko cijene i vole, a nekima je nezanimljiv, težak, kompliciran, suviše mračan, svjetonazorski ili na druge načine dalek. Najširu čitalačku publiku Krleža nikad nije imao. U svojim poznatim dnevničkim zapisima S Krležom iz dana u dan (Globus, Zagreb) Enes Čengić, jedan od njegovih najvećih biografa i suradnika, opisuje kako je Krleža u šali rekao Branku Ćopiću da bi bilo najbolje kad bi Branko, sa svojim pripovjedačkim darom, njegova djela puku jednostavno – prepričao. Još je s malo šale i ironije dodao da on literaturu za radničku klasu naprosto – nema.
– Ne postoje nekakvi prokušani i gotovi ‘recepti’ kako kao čitatelj prići Krležinoj literaturi. Možda gimnazijski dani i nisu pravo vrijeme za susret s Krležom, kao uostalom ni s Dostojevskim ili Kafkom. Za pristup Krležinu djelu treba puno i osobnog i čitateljskog iskustva. Kad to steknemo, vidjet ćemo da su teze o Krleži kao tobože teškom, nerazumljivom i nezanimljivom piscu obične predrasude – smatra dr. Nemec.
Krleža je i danas premalo poznat u Europi
U četiri desetljeća nakon Krležine smrti svijet se uvelike izmijenio i mijenja se brže nego ikad prije. Nakon desetljeća velikih priznanja u doba druge Jugoslavije, ponekad i pretjeranih hvalospjeva ili uzimanja svake Krležine prosudbe (o literaturi i izvan nje) kao konačne, već 1980-ih javljaju se pojedinci koji ga pokušavaju rušiti s pijedestala, a to se nastavilo osobito nakon 1990. Tu se lako odlazi u drugu krajnost.
– Četrdeset godina nakon smrti Miroslav Krleža je, paradoksalno, postao veličina koja opterećuje i izaziva, frojdovski rečeno, nelagodu u hrvatskoj kulturi – nastavlja akademik Nemec.
– Prevelik je za nju i kao da je postao remetilački čimbenik. Mi volimo osrednjost ili, kako bi rekao Nietzsche, drago nam je sve što je ‘ljudsko, suviše ljudsko’. Ako netko strši, treba ga ‘skresati’. Zato danas i ne znamo što bismo s Krležom jer on daleko nadmašuje naše skromne kulturne okvire. Između pisca i nas, čitatelja, stvorila se gusta mreža asocijacija i ideoloških konotacija koja je počela ometati normalnu komunikaciju – smatra književni povjesničar.
Osim toga, dodaje prof. Nemec, u suvremenom društvu zbivaju se procesi koji Krležinu djelu nikako ne idu u prilog. Krležijanski model humanistički angažirana intelektualca koji figurira i kao savjest društva i kao svojevrsni prorok klase, nacije ili ideologije u međuvremenu je posve nestao.
– Društvena i intelektualna pozicija koju je nekad u Hrvatskoj (pa i u čitavoj Jugoslaviji) zauzimao Krleža danas je jednostavno nezamisliva. Umjetnost/književnost ima danas općenito nisko mjesto na društvenoj ljestvici vrijednosti, dok se glas pisca gubi u zaglušujućoj medijskoj buci. Pod naletom trivijalizacije, medijske manipulacije i agresivnog prodora popularne kulture književni kanon (a Krleža je jedan od stupova našega kanona) sve se više spušta ‘prema dolje’, prema djelima i opusima koje bismo još do jučer bili skloni svrstati u područje ‘niskoga’ ili ‘banalnoga’. Pred golemim Krležinim opusom kao da vlada kolektivna zbunjenost – mišljenje je ovog uglednog kritičara.
Nažalost, unatoč mnogim prijevodima, Krleža je i danas premalo poznat u Europi, slaže se i naš sugovornik.
– Iako su mu djela prevedena na sve važnije strane jezike, neka i kod najuglednijih izdavača, iako je o njemu objavljeno nekoliko znanstvenih monografija iz pera uglednih stranih znanstvenika (u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Australiji), Krleža je u inozemstvu slabo poznat pisac. Za njega uglavnom znaju samo ljudi iz akademskih južnoslavističkih, odnosno kroatističkih krugova. Tek nešto bolje kotira Ivo Andrić, dakako zbog Nobelove nagrade, koja je Krležu mimoišla. Ne vjerujem da se slaba recepcija u inozemstvu može promijeniti nekakvim državnim intervencijama. Krleža u inozemstvu jednostavno nije imao sreće. A naknadna otkrivanja i reafirmacije vrlo su rijetke pojave. Volio bih da Krleža u tom smislu bude iznimka – kaže akademik Nemec.
Krleža je i kao čovjek prosuđivan vrlo oprečno, i nekad i danas. Ipak, njegova literatura, angažiranost, ali i sasvim konkretne zasluge i zauzimanja za ljude svjedoče da je bio izniman humanist, ali i hrabar čovjek. U životu je nebrojeno puta na razne načine pomogao drugima, često izlažući sebe. Mnogima je na razne načine priskakao u pomoć, često vrhunskim intelektualcima koji se nisu snalazili u životu. Brojne je ljude zaposlio u Zavodu kad su bili bez prihoda, pa i one nepoćudne režimu. Ili drugačiji primjer: prema svjedočenju njegove dobre prijateljice, glumice Elize Gerner – autorice knjiga poput Oproštaj s Gvozdom (Birotisak i AGM, Zagreb) ili Svjedoci Krležina odlaska (Prometej, Zagreb) – čuvenoj pjevačici Maji Strozzi-Pečić na Krležinu je intervenciju mizerna mirovina povećana četiri puta!
Ipak, iznad svega, nekim je ljudima Krleža spasio živote. Tako je 1920. – 1922. godine digao na noge jugoslavensku, ali i francusku javnost te ishodio pomilovanje Jure Keroševića, vođe rudarske Husinske bune. Spasio je i hrvatskog komunista i publicista Đuku Cvijića, kojega se režim 1931. spremao likvidirati (kasnije je stradao u Staljinovim čistkama). Mnogim je komunistima na robiju slao pakete. A ta Krležina zauzimanja za komuniste (preko utjecajnih prijatelja) događala su se u doba stare Jugoslavije, kad je i sam bio proganjan!
Krleža je uvijek ostao čovjek panonskog miljea
Kao što je poznato, unatoč dvjema intervencijama kod Tita u Beogradu, 1945. nije uspio spasiti zagrebačkog liječnika dr. Đuru Vranešića, koji je njega skrivao u svom sanatoriju tijekom NDH. No tu se nastavila rijetko dirljiva priča: Krleža je poslije rata brinuo o Vranešićevu sinu Kreši, koji je također postao liječnik, a kad je Krleža ostario, on je brinuo o njemu i supruzi Beli. Zbog svih tih, kako je Krleža rekao Čengiću, sentimentalnih razloga, oporučno je dr. Krešu Vranešića imenovao svojim univerzalnim nasljednikom.
Inače, Krležin neodlazak u partizane dugo je intrigirao njegove biografe. Jedan od razloga svakako je bio strah da ga tamo ne likvidiraju Milovan Đilas i drugi dogmatici, njegovi žestoki oponenti u sukobu na književnoj ljevici uoči rata – tad je glavna partijska struja, pa i sam Tito, zamjerala Krleži zalaganje za slobodno umjetničko stvaralaštvo, protiv socrealizma, a najviše upozoravanje na strahote staljinizma. Razlog ostanku u okupiranom Zagrebu sigurno je bilo i to što se Krleži, kako je i sam kasnije priznao, Titov ustanak 1941. činio kao avantura s malo izgleda za uspjeh. No dodajmo ovdje još jedan mogući razlog, naoko prozaičan: Krleža je bio izraziti gradski intelektualac i volio je udobnosti civilizacije pa si vjerojatno nije mogao zamisliti život u šumi, i to u ratnom vihoru.
Tito i Krleža će definitivno stati na istu liniju 1948., nakon rezolucije Informbiroa, kad se Krležini stavovi o Staljinu pokazuju točnim, a pisac čvrsto podupire Tita. Poznatim Krležinim govorom na kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1952. počinje i konačno napuštanje socrealizma u bivšoj državi.
Možda je najveća zamjerka Krležinih kritičara o njemu kao osobi bila upravo njegov odnos prema komunističkoj vlasti nakon 1945., koju nikad javno nije kritizirao. Međutim, treba podsjetiti da je Krleža kroz cijelu monarhističku Jugoslaviju hrabro i javno bio u oporbi režimu, a ostao je svoj (odbivši i Pavelićeve ponude) i u okrutno vrijeme 1941. – 1945. Nakon što je čudom ostao živ, bilo je teško očekivati da se suprotstavi i komunistima. To bi značilo siguran zatvor, možda i smrt, ili barem svaku zabranu javnog istupanja. Ostao bi mu možda jedino pokušaj bijega preko granice. Napokon, treba ljudski shvatiti da je Krleži, a i njegovoj supruzi Beli bilo dosta progona od starojugoslavenskog, a potom i ustaškog režima te da su zrele godine htjeli provesti u miru. Ipak, svjedočenja Krležinih prijatelja objavljena nakon 1990. otkrivaju mnoge piščeve rezerve prema Titovoj vlasti.
S druge strane, uz lojalnost Titu, Krleža je mogao učiniti mnoge velike stvari za svoj narod i zemlju. Osim Leksikografskog zavoda, jedna od najvećih svakako je uspješno zalaganje kod Tita za obnovu Zadra, teško razrušenog savezničkim bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu (navodno da Nijemci ne bi iz zadarske luke prodrli morem u Anconu). Ipak, Krleža je uvijek ostao čovjek panonskog miljea. I Eliza Gerner svjedoči da su Krležini i Belini kućni prijatelji bili uglavnom Panonci, kontinentalci. U zreloj dobi Krleža bi odlazio na Titov poziv na Brijune, ali tamo bi ostajao svega nekoliko dana. Najugodnije se osjećao iznad Tržiča u slovenskim planinama, u tadašnjoj vili slovenske vlade, gdje je ljetovao i njegov veliki prijatelj Josip Vidmar.
Krleža je nakratko zapao u nemilost vlasti 1967., zbog potpisa na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Tito je od njega tražio da povuče potpis, a on je hrabro i spretno to uspio odbiti, a ostati s Titom dobar. Kao kompromis dao je ostavku na članstvo u CK KPH. Nakon sloma hrvatskog proljeća, ishodio je kod Tita poznato Tuđmanu ne pakovati za svog nekadašnjeg prijatelja, pa je Tuđman odrobijao ‘samo’ dvije godine, i to u Lepoglavi, koja je u odnosu na Staru Gradišku bila hotel.
Ono što su također neki Krleži prigovarali još od prije rata bilo je da se deklarira kao ljevičar i komunist, a živi poput Glembaya. Prava je istina da je Krleža desetljećima živio jedino od literature. U doba NDH doslovce je životario. Svoju prvu redovnu plaću dobio je tek u Leksikografskom zavodu. Kad su počeli pristizati sve izdašniji tantijemi od knjiga i predstava, Krleža je u zreloj dobi dobro zarađivao, ali nije se razbacivao. U vili na Gvozdu su Bela i on bili samo stanari, na jednom katu. Godinama su imali domaćicu Ivku, koja je obavljala kućanske poslove, vozača Josipa (Krleža nikad nije naučio voziti), a brijač Marko svako jutro ga je dolazio brijati točno u 9 sati. No sve to Krleža je plaćao iz vlastitog džepa. Tko god posjeti njihov stan, danas memorijalni prostor (sad zatvoren zbog potresa), uvjerit će se da je bio vrlo ukusno uređen, mahom Belinom zaslugom, s vrijednim slikama (uglavnom poklonima domaćih umjetnika, prijatelja Krležinih), ali sve ostalo je zapravo bilo vrlo skromno.
Krleža je bio osoba goleme radne energije, znanja i opće kulture. Tečno je govorio njemački, mađarski i francuski. Istina, prema drugim naših književnicima bio je vrlo kritičan, često neopravdano. U umjetnosti, osim književnosti, osobito se zanimao za slikarstvo, a mnogi slikari, poput Ljube Babića, Krste Hegedušića, Petra Dobrovića ili Mersada Berbera, bili su mu prijatelji. Za glazbu je, čini se, ipak imao nešto manje interesa, iako ju je volio, i klasičnu i zabavnu. Kad su u pitanju moderna arhitektura i urbanizam, zanimljivo je da se Krleži nije osobito sviđao Novi Zagreb te je komentirao da će, ako su zgrade toliko udaljene, to biti i ljudi.
Ako se pitamo koja su područja Krleži bila manje zanimljiva i bliska, možemo spomenuti sport. Pa, ipak, Ivan Šibl je zabilježio u svojim Sjećanjima (Globus, Zagreb) da ga je kao predsjednik Dinama jednom uspio dovesti na utakmicu i da je Krleža čak pokazao dosta znanja o nogometu. Tehnika je zato Krleži bila i ostala prilično strana te je volio govoriti da je ona tu da služi njemu, a ne on njoj. Znao je za sebe slikovito reći da piše guščjim perom. Nije volio ni ekstravagancije suvremene umjetnosti, a on i Bela, otkriva Eliza Gerner, osuđivali su svlačenje glumaca u kazalištu i na filmu. Uopće je Krleža o tjelesnoj ljubavi i erotici malo govorio u literaturi i inače.
Brak Miroslava i Bele Krleže bio je sretan. Trajao je 62 godine i dirljiv je primjer uzajamne ljubavi, poštovanja i razumijevanja dvoje umjetnika. Kad je Bela umrla 23. travnja 1981., Krležu je to potpuno slomilo i otišao je ubrzo nakon nje.
Vratimo se ipak Krležinoj literaturi: kakvo se zanimanje za njegovo djelo može očekivati u budućnosti?
– Kad bismo eliminirali društveno kontrolirani mehanizam koji još omogućuje prisilu/nametanje čitanja nekoga pisca kroz djelovanje školskoga sustava (lektira) ili akademske zajednice, mogle bi se ostvariti zloguke prognoze samoga Krleže: njegova se djela neće čitati ili će ih čitati samo vrlo uski krug ljudi – kaže na to profesor Nemec i dodaje:
– Živimo u ‘društvu spektakla’, koje je obilježeno i srozavanjem obrazovnog sustava, pojednostavljivanjem lektire, redukcijom relevantnih tekstova, a time i slabljenjem estetske rasudne moći. U takvoj situaciji svi veliki umjetnički sustavi, kakav je i Krležin, nailaze na otpor. Zapravo, na otpor nailazi sve što iziskuje veliki recepcijski napor, ulog i kompetenciju. Krležina erudicija, naglašeni intelektualizam, ali i značenjska slojevitost njegovih djela nisu osobiti mamac mladoj čitateljskoj publici. U vrijeme digitalizacije, interneta, brzine, SMS-a, bloga, Facebooka i sl., u vrijeme procvata literature lakih rješenja, sve je manje onih koji imaju strpljenja čitati njegove teške, neobarokne rečenice koje zapremaju ponekad pola stranice ili eruditske pasaže enciklopedijske širine. Osobno sam ‘kulturni pesimist’ i bojim se da će zanimanje za Krležina djela u budućnosti biti sve manje – zaključio je akademik Nemec.
Stupovi Krležine veličine
Akademik Krešimir Nemec ističe da nikad nisu objavljena cjelokupna Krležina djela, ali da bi se radilo o približno 50 – 60 knjiga.
– Dakako, nije sve što je Krleža napisao veliko i genijalno, kako su to prije mislili i pisali njegovi brojni adoranti. Kao i svaki velikan, imao je i on svoje uspone i padove. Ali ostavio je iza sebe šest do sedam vrhunskih drama koje još čine okosnicu našeg dramskog repertoara. Ne mislim pritom samo na ‘glembajevski ciklus’ (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), nego i na njegove rane, avangardne drame (Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarroti). Što se poezije tiče, tu su jedinstvene Balade Petrice Kerempuha, pisane kajkavskim idiomom, u kojem je na maestralan način objedinjena jezična tradiciju i suvremenost. Nadalje, dva-tri njegova romana sigurno se mogu mjeriti s najboljim djelima europskog kasnog modernizma (Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti), dok novelistička zbirka Hrvatski bog Mars ide u red najboljih antiratnih djela uopće. Krležini dnevnici pobuđuju sve veće zanimanje i kao društvena kronika i kao mogućnost uvida u piščeva stanja i raspoloženja.
Česti biblijski motivi
Odnos Krleže prema vjeri je vrlo kompleksan i tek je poslije njegove smrti bolje razjašnjen. Iako se već u mladosti formirao kao ateist, prigrlio komunizam i nikad nije bio praktični vjernik, trajno je bio pod dubokim dojmom katoličke vjere. Vrlo često u svojoj literaturi rabio je biblijske i vjerske motive. Napokon, mnogi koji su ga bliže poznavali svjedoče da su Krleža i Bela redovito slavili Božić, shvaćajući ga kao toplu i duboko ljudsku tradiciju s univerzalnom, plemenitom porukom. Na kraju krajeva, Krleža je prijateljevao i s nekim svećenicima, a s Ivanom Golubom se blisko družio i surađivao, najviše na istraživanju o Jurju Križaniću.
