Imati službeni automobil, povlastica je koju ljudi vole! Nema se tu što puno za mudrovati, dobiješ službeni automobil i nekako si sam sebi važan, osobito ako ga se dobije na korištenje 24 sata! Postoje tu opće prisutne zablude u smislu da se njime može kud se hoće, kad se hoće i povrh kako ga se može voziti „bez milosti“, ne misleći ni o čemu. Vozi, deri, raubaj bez zadrške! Nije tvoj! To je najbitnija stavka, nije tvoj. Gorivo plaćeno, cestarina plaćena, ne treba misliti o troškovima, ni održavanja, ni osiguranja, ni tehničkog pregleda, niti se treba zamarati obavljanjem poslova i papirologije oko toga. Briga je to nadležnost drugih. Ima tko će. Ovakvo poimanje ekstremne ležernosti u pogledu službenog automobila i brige oko njega u mnogim segmentima nema utemeljenje u stvarnom životu i ulazi u sferu moje pjesme, moji snovi!
Postoji i druga kategorija korištenja službenog vozila, ona koja se tiče radnih i službenih dužnosti i poslova vezanih upravo uz upravljanje vozilom u vlasništvu poslodavca, ma tko on bio. Vozač ste, u opis poslova vašeg radnog mjesta ulazi upravljanje vozilom, vi od vožnje živite.
Upravo kao što vam se može dogoditi prometna nesreća kad vozite svoje vozilo, taj se neželjeni događaj može zbiti i kada upravljate vozilom u vlasništvu poslodavca. Imali ste prometnu nesreću s vozilom u vlasništvu poslodavca, krivi ste, odgovorni za nastalu nesreću i što sad?
Prva ideja, ništa strašno postoji osiguranje! Oštećenom će se nadoknaditi šteta s police obaveznog auto osiguranja, a ako ima štete i na službenom vozilu kojim ste upravljali, šteta će biti riješena putem police kasko osiguranja i sve pet! Samo znate ne ide to nužno, baš tako glatko i bezbolno po vas kao krivca za prometnu nesreću uzrokovanu vozilom u vlasništvu poslodavca. Što ako poslodavac osvijesti činjenicu da on zbog vaše krivnje za nastalu prometnu nesreću ima „financijskih izdataka“ kojih ne bi imao da je niste skrivili. Konkretno „razbili ste mu policu“ obaveznog auto osiguranja, malus! Nadalje, zašto bi on aktivirao kasko policu kad lijepo od vas može tražiti da mu isplatite štetu koju ste svojom krivnjom? Može li to i pod kojim uvjetima poslodavac tražiti od vas? Odluči se poslodavac namiriti od vas! Vi vozili, vi skrivili pa vi i platite, može li?
Može! Ima o toj temi odredba u Zakonu o radu, Zakonu o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, Zakon o državnim službenicima, Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, odnosno propisima koji reguliraju međusobni odnos zaposlenika i poslodavca!
Zaposlenik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi, to je temeljno pravilo! Namjera ili krajnja nepažnja se traže kao pretpostavka!
Znači ključno je pitanje što je krajnja nepažnja? Uzrokovanje štete namjerno, to je načelno svima jasno ali krajnja nepažnja, kako se to prosuđuje? S kim ili s čim se tu komparira, koje su mjere, koji „aršini“, kad jest krajnja nepažnja, a kad nije.
Koji bi to bili slučajevi, onako slikovito da imate neku predodžbu? Uvijek stvari ovise od slučaja do slučaja, od okolnosti do okolnosti! No, primjera radi „krajnje nepažljivo postupa vozač koji vozilo ne zaustavi kod prometnog znaka stop, nego samo smanji brzinu kretanja i time izazove sudar s vozilom koje se kretalo cestom s prednošću prolaska“. To je stav Županijskog suda u Zagrebu (Gžn-1899/08-2, od 13. travnja 2010.)
Upravo u tom predmetu vozač je obavljajući službenu dužnost upravljao vozilom poslodavca i zbog nepoštivanja prometnog znaka “stop” oduzeo prednost prolaska tramvaju, a zbog čega je na tramvaju nastala šteta koju je poslodavac isplatio Zagrebačkom električnom tramvaju.
Prvostupanjski pošao je od utvrđenja da je tuženik tom prilikom prošao kraj znaka stop malom brzinom u trijeznom stanju, slijedom čega predmetna šteta nije uzrokovana ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, jer bi se o krajnjoj nepažnji radilo samo ako bi postojao dodatni kvalifikatorni element (neprilagođena brzina, alkoholiziranost). Međutim, drugostupanjski sud konstatirao je kako je takav stav suda prvog stupnja neprihvatljiv.
Naime, prema stavu drugostupanjskog suda, nepažljivo postupa onaj tko ne želi nastupanje štetne posljedice niti na nju pristaje, ali se ne ponaša onako kako bi trebalo (kako nalažu pravila pravnog poretka), jer smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja), odnosno ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu premda bi to trebao znati (nesvjesna nepažnja).
O krajnjoj nepažnji je riječ onda kada je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pozornost koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Za razliku od krajnje nepažnje, obična nepažnja postoji kada štetnik ne postupa kao naročito pažljiv čovjek (dobar domaćin, dobar stručnjak ili dobar gospodarstvenik), čime se dakle štetnika uspoređuje s apstraktnom osobom sličnih svojstava premda se u nekim slučajevima ponašanje štetnika može ocijeniti i kao culpa levis in concreto o kojoj je pak riječ kada štetnik ne upotrijebi niti onu pažnju koju primjenjuje u vlastitim stvarima. Stoga, ponašanje tuženika u konkretnom slučaju treba usporediti s ponašanjem bilo kojeg vozača prosječnih sposobnosti. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda vozač automobila postupa krajnjom nepažnjom ako vozilo ne zaustavi kod prometnog znaka “stop”, nego samo smanji brzinu kretanja i time izazove sudar s vozilom koje se kretalo cestom s prednošću prolaska.
Sud je utvrdio da se radilo o krajnjoj nepažnji i u slučaju kada je poslodavac tražio od svog zaposlenika isplatu stanovitog novčanog iznosa budući upravljajući vozilom poslodavca nije poštivao prometno pravilo koje se odnosi na propuštanje vozila i prednost prolaska! Nisu pri tome uzeti u obzir navodi zaposlenika/vozača kako mu je visoko grmlje i raslinje zaklanjalo vidik pri izlasku na cestu. Zbog nastale prometne nesreće došlo je do štete na vozilu poslodavca. Poslodavac je tako potraživao iznos na ime nastale štete na vozilu, ali i uvećane cijene po polici osiguranja za to vozilo. Presuda kojom je zahtjev poslodavca prema zaposleniku/vozaču ocijenjen osnovanim potvrđena je i presudom Županijskog suda u Zadru (Gž-1560/2021-2 od 10. siječnja 2022.).
Ima li i suprotnih primjera onih u kojima je sud utvrdio kako se ne radi o krajnjoj ne pažnji? Naravno, jedan takav sadržan je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2792/00-2 od 6. studenog 2003. godine. Sud je tu je konstatirao kako se ne radi ni o namjeri ni o krajnjoj nepažnji kada se utvrdilo ocjenjujući postupke vozača/zaposlenika koji su doveli do nezgode (u smislu skretanja vozila u desno i propuštanje kočenja u nakani da izbjegne nepoznato vozilo iz suprotnog smjera koje je prešlo središnju traku ). Konstatirano je kako se u konkretnom slučaju radilo o propustima u sferi subjektivne reakcije, koja je individualna za pojedinog vozača u identičnoj prometnoj situaciji, a obzirom da se radi o refleksnim reakcijama (jedan vozač će kočiti, drugi skrenuti u desno, treći i kočiti i skrenuti u desno) i kao takva se ne može ocijeniti ni namjernom ni krajnjom nepažnjom.
