Imajte na umu blagodat upotrebe zvučnog signala, osobito kada uz prometnicu ugledate djecu. Njihovo je da budu razigrani, zaneseni, neopterećeni brigama. Djetinjstvo je tu da se bude bezbrižan, razdragan s glavom u oblacima. Svima su usta puna prijekora prema djeci koja od zore do ranih jutarnjih sati drugog dana, oči ne skidaju s razno raznih ekrana. Mobiteli su im srasli za dlanove, jagodice prstiju posve se prilagodile tipkama i komandama nužnim za igranje u virtualnom svijetu. Mutiraju kao „vrsta“! Svi bi da se djeca vrate dječjim igrama na livadama, u parkovima da se druže u živo s pravim prijateljima svoje dobi, vršnjacima i onim malo starijima i onim malo mlađima. Sve to samo načelno, jer i vani razne pogibelji prijete. Osobito u prometu i zbog prometa. Upravo zato u pogledu te ranjive skupine sudionika u prometu, djece, kreirana su u zakonu posebna pravila. Kada ugledate djecu uz prometnicu, sjetite se da su oni djeca, da snivaju neke svoje sne na javi, nesvjesni zlog svijeta koji ih okružuje. Vozač je dužan upotrijebiti zvučni znak upozorenja kad god to zahtijevaju razlozi sigurnosti prometa, a osobito ako se pokraj kolnika nalaze djeca koja ne obraćaju pažnju kretanje vozila! Dužan!
Čini vam se ta zakonska odredba kao neka „pjesnička slika“, nešto načelno i neodređeno? Tko je ikada platio kaznu jer nije potrubio dječjoj družbi koja skače na livadi pokraj prometnice? Nije stvar u kazni, stvari je u tragičnim posljedicama do kojih može doći zbog tog propusta. Nije lako živjeti sa spoznajom da ste naletom vozila na neko dijete, lišili ga bezbrižnog djetinjstva, učinili invalidom ili mu zauvijek prekinuli snatrenje uzrokujući smrt na prometnici.
Kako je i minimalna brzina dovoljna za tragičan kraj svjedoči predmet Vrhovnog suda Rev x 918/10-2. U njemu se odlučivalo o naknadi štete zbog smrti 11 godišnjeg dječaka koji se loptom igrao sa svojim prijateljem na prostoru neposredno uz kolnik kojim se odvijao mjesni promet. Lopta mu je ispala iz ruke, zakoračio je na kolnik zanemarujući vozilo koje je u tom trenu bilo udaljeno od njega svega 5 metara, zbog čega ga je vozilo i zahvatilo. Ponašanje dječaka bilo je krajnje neoprezno i s pozicije vozača nastanak nesreće bio je neizbježan. Vozač bez vozačkog ispita kretao se vozilom brzinom od 40 km/h, iako je dozvoljena brzina bila 50 km/h. Uočivši djecu uz kolnik smanjio je brzinu kretanja vozila na svega 20 km/h! Dječak je smrtno stradao pri brzini od doista minornih 20 km/h! Minimalne brzine mogu usmrtiti, očito je! Imajte to na umu, minimalna brzina – tragična posljedica, unatoč i usprkos minimalnosti! Sud je ipak utvrdio da je u postupanju vozača štetnog vozila bilo određenih propusta, kojih da nije bilo, moguća nesreća bila bi izbjegnuta. Kritične zgode vozač je smanjio brzinu na svega 20 km/h, ali je propustio upotrijebiti zvučni signal kako bi djecu upozorio na nailazeće vozilo, odnosno nedovoljno je obratio pažnju na njihovo ponašanje. Zakon neosporno propisuje da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili istupaju na kolnik s tim da je dužan upotrijebiti zvučni znak upozorenja kad god to zahtijevaju razlozi sigurnosti prometa, a osobito ako se pokraj kolnika nalaze djeca koja ne obraćaju pažnju na kretanje vozila. Vrhovni sud u ovom predmetu, u konačnici utvrđuje kako je omjer suodgovornosti 70% na strani maloljetnog dječaka te 30% vozača, usprkos činjenici što se kretao zaista malom brzinom i što je kazneni postupak protiv vozača obustavljen.
Ovaj doista tragični slučaj uči nas kako se ne trebamo libiti upotrebe zvučnog signala, koji nekad doslovno život može značiti kao i da posve minimalne brzine kretanja vozila mogu posijati smrt. Vozilo je opasna stvar! Vozilom se može ubiti drugog čovjeka. Lekcija koju permanentno treba ponavljati. Smrt ionako vreba iza svakog ugla, smrt je neizbježna ali ne moramo je baš mi uzrokovati kao vozači.
