Strani vladari nešto su nam donijeli, ali, čini se, još više toga odnijeli. Međutim, i toga što su nam donijeli, a tu prvenstveno mislimo na uređeni sustav zemljišnih knjiga te ceste i željeznice, ne bi bilo da prvenstveno njima nije služilo na korist. Ali tako je kroz povijest bilo gotovo uvijek i svugdje sa svim osvajačima. Iz razgovora s našim sugovornicima vidi se da je tempo razvoja hrvatskoga gospodarstva tijekom 19. stoljeća u najbolju ruku bio prepun ograničenja. Definitivno se moglo brže, više i jače, no Beč i Budimpešta u rukama su držali vlastiti metar. Uostalom, to pokazuju i brojke, koje su nas stavile na začelje razvijenih regija u Austro-Ugarskoj.
Kako se razvijala politika hrvatske modernizacije, što je kočilo odgovarajući razvitak industrije i poljoprivrede, kako se ekonomska politika razvijala u sustavima kad nismo bili kadri utjecati na bitne točke kreiranja tih politika…, samo su neka od pitanja čije smo odgovore potražili kod uglednih stručnjaka – jednog ekonomista i jednog povjesničara.
Prof. dr. sc. Zdravko Petak s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dobro poznaje gospodarsku stranu naše povijesti kad smo bili dijelom Austro-Ugarske. Istina, profesorova osnovna političko-ekonomska istraživanja odnose se na razdoblje od početka 1970-ih do kraja 1980-ih godina, a zatim se protežu i na prva dva desetljeća ekonomske transformacije u demokratsko i tržišno društvo. O tome je prije nekoliko godina, s kolegom s Fakulteta, profesorom Kristijanom Kotarskim, objavio uredničku knjigu Stvaranje politika na europskoj periferiji: slučaj Hrvatske, kod poznatog engleskog izdavača Palgrave Macmillana.
Otkud onda zanimanje za razdoblje otprije 160-170 godina?
– Po objavi spomenute knjige shvatio sam da je potrebno dublje zaroniti u ekonomsku povijest Hrvatske jer mi se čini da se i u novom ekonomskom kontekstu kojim smo trenutačno okruženi, a to je članstvo u EU, vrlo jasno nazire činjenica da imamo status ekonomske periferije. Koji bi se do neke mjere mogao usporediti sa statusom ekonomske periferije koji smo bez daljnjeg imali u dijelu naše povijesti u kojem smo bili dijelom Austro-Ugarske. U javnosti se obično razdoblje koje smo proveli u dvojnoj monarhiji ocjenjuje kao razdoblje u kojemu smo dobili sređene zemljišne knjige, učinkovitu administraciju, urbano planiranje i slično, no znatno manje se spominju značajna ograničenja za naš industrijski razvoj koja su proizlazila iz činjenice da smo bili periferija kojoj su kreatori ekonomske politike u Budimpešti i Beču značajno ograničavali potencijale razvoja.
Krenimo onda od spomenute gruntovnice… Vjeruje li se s pravom da su naše zemljišne knjige uređene u dvojnoj monarhiji? Za profesora Petaka tu nema dvojbe!
– Gruntovnica, odnosno, sustav zemljišnih knjiga, doista je uspostavljen još tijekom 19. stoljeća, u vrijeme Habsburgovaca. Sustav se počeo stvarati još 1820., netom nakon propasti Napoleonovih osvajanja, a završen je oko 1890., u vrijeme Austro-Ugarske. Zasnovan je na grafičkim katastarskim izmjerama, koje su austrijske vlasti organizirale radi naplate poreza i sigurnog prometa nekretnina. Tijekom Kraljevine Jugoslavije gruntovnica je, nažalost, bila izrazito slabo održavana, da bi u vrijeme socijalističke Jugoslavije bila, štoviše, i potpuno zanemarena. Nakon 1990. i uspostavom Republike Hrvatske kao samostalne države napravljeni su stanoviti pomaci u sređivanju zemljišnih knjiga, no i dalje je osnova kompletnog sustava ono što je napravljeno u vrijeme austro-ugarske vladavine.
Prof. dr. sc. Zdravko Petak
Hrvatsku u tom razdoblju, od približno sredine 19. stoljeća, a neposredno prije formiranja Austro-Ugarske 1867. i sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., profesor Petak opisuje kao zaostalu seljačku zemlju, gdje je na selu živjelo više od 90% stanovništva.
– Hrvatski korpus, unutar onoga što su danas granice naše države, bio je razdijeljen na četiri cjeline. Na prostoru Banovine Hrvatske, tj. Hrvatske i Slavonije, živjelo je oko 850.000 ljudi, u Vojnoj krajini oko 450.000, u Dalmaciji oko 415.000, a u Istri oko 235.000. U to vrijeme, a ovdje govorimo o 1848., ne samo da nije bilo industrije, nego je i poljoprivreda, kojom se bavio daleko najveći dio stanovništva, bila izrazito zaostala i opterećena neizdrživim teretom poreznih tlaka i lihvarstva. Za banovanja Josipa Jelačića te je godine, doduše, ukinuto kmetstvo, no položaj seljaka jedva da se poboljšao. Štoviše, u nekim aspektima se položaj seljaka i pogoršao, jer su transformacije postfeudalnih vlasničkih odnosa napravljene izrazito u korist vlastele, a ne seljaka koji su izravno vezani za zemlju.
Koliko je zapravo bio beznadežan položaj seljaka u razdoblju u kojem je glavna gospodarska grana u Hrvatskoj bila zaostala poljoprivreda, pojasnio je na zornom primjeru dr. sc. Milan Vrbanus s Hrvatskog instituta za povijest.
– Ukidanjem kmetskih obaveza 1848., seljaci su dobili urbarijalnu zemlju, ali su morali vlasnicima posjeda platiti naknadu za otkup tog zemljišta odjednom ili na rate. Budući da seljaci nisu imali novac za isplatu otkupa, a nisu mogli dobiti kredite u bankama, poduzetniji seljaci okrenuli su se lihvarima koji su im posuđivali novce uz velike kamate. S obzirom na to da nisu uspjeli vratiti posuđeni novac, ostajali su bez zemlje.
Prema riječima dr. sc. Vrbanusa, većina seljaka raspolagala je manjim posjedima koje su obrađivali na primitivan način, a koji im je, u najboljem slučaju, osiguravao prehranjivanje vlastitih ukućana.
– Njihova je proizvodnja bila tržišno nekonkurentna, a za njezinu modernizaciju nisu imali novca. Hrvatskog seljaka pogađala je i agrarna kriza koja je u Monarhiji trajala od 1873. do 1895., a karakteriziraju je niske cijene agrarnih proizvoda izazvane konkurencijom niskih cijena američke pšenice, koja je zbog izgradnje pruga lakše prodirala u Europu.
Situacija nije bila puno bolja ni krajem 19. stoljeća, kad je seljačko gospodarstvo raspolagalo s prosječno tek nešto više od pet jutara oranica, a više od 1000 jutara oranica posjedovalo je samo 209 gospodarstava (0,05%). Obrada oranica i dalje je bila primitivna, naglašava dr. sc. Vrbanus, a prinosi su ovisili o vremenskim prilikama, pa je stanovništvo često imalo osrednju i slabu žetvu, što je naročito vrijedilo za područja Hrvatskog zagorja, Like, Istre i Dalmacije. Vlastite oranice gnojila su samo 82 gospodarstva (0,01%), dok je u Mađarskoj gnojidbu primjenjivalo 7837 gospodarstava (0,28%). Istovremeno je u Mađarskoj usjeve osiguravala gotovo trećina svih gospodarstava (32,63%), a u Hrvatskoj se na to odlučivalo tek nešto više od dvadesetine svih gospodarstava (5,98%). Industrija je, praktički, bila u povojima, s natruhama manufakture, opisuje profesor Petak, s čime se slaže i dr. sc. Vrbanus.
– Iako je još u 15. stoljeću u Dubrovniku otvorena prva manufaktura sukna, a zatim 1651. talionica i ljevaonica željeza te kovačnica na čabarskom vlastelinstvu obitelji Zrinski, manufakture su se počele intenzivnije organizirati tek u drugoj polovini 18. stoljeća. Međutim, svi pokušaji pojedinih vlastelina, kao i crkvenih redova uglavnom su završili neuspjehom jer nisu mogli izdržati konkurenciju jeftinije austrijske i češke robe. Tako se u hrvatsko-slavonskim županijama gradsko stanovništvo većinom bavilo obrtom i trgovinom. Gradski obrtnici u svim dijelovima Hrvatske uglavnom su proizvodili za zadovoljavanje lokalnih potreba, a tek manji dio za šire tržište. Brži razvoj obrta i trgovine kočili su slaba kupovna moć stanovništva, autarkična proizvodnja većine seljačkih kućanstava i cehovska organizacija koja će biti ukinuta tek 1872. novim zakonom o obrtništvu.
Ozbiljna prepreka razvoju industrije bez daljnjeg je bila i prometna nepovezanost krajeva u kojima je živio hrvatski narod, smatra profesor Petak, i to ne samo između upravnih cjelina, nego i unutar njih. Primjerice, unutar Banske Hrvatske nije postojala izravna veza Zagreba i Osijeka, odnosno panonske Hrvatske i zagrebačkog područja. Da bi se došlo u Zagreb, tad se moralo vlakom ići čak do Budimpešte, a zatim nastaviti do Beča i Graza.
– Hrvatska je u tom trenutku bila zemlja bez ikakve ozbiljnije cestovne i željezničke infrastrukture. Doduše, nešto prije Napoleonovih osvajanja i stvaranja Ilirske pokrajine, 1803. se pokrenula izgradnja Lujzijane, koja je povezala Karlovac i Rijeku. Cesta je završena osam godina kasnije, kad su naši krajevi južno od Save već bili pod francuskom upravom. Prije toga su postojale dvije ceste koje su povezivale kontinentalnu Hrvatsku s primorjem – Karolina izgrađena 1727. na inicijativu kralja Karla III., koja je povezivala Karlovac i Bakar, te Jozefina izgrađena 1779. na inicijativu kralja Josipa II., koja je povezivala Karlovac i Senj. U tom razdoblju gradile su se i prve ceste u Dalmaciji, pod zapovjedništvom maršala Augustea Marmonta.
Gradnja željezničkih pruga također nije išla na ruku modernom gospodarskom razvoju u nas, naglašava profesor Petak. Tek 1857. započela je gradnja pruge Sisak – Zagreb – Zidani most, koja je završena 1862., čime je dobiven priključak na željezničke pravce prema Beču i Trstu. Željeznička pruga do Rijeke, od Budimpešte preko Zagreba, završena je 1873. Te godine je sagrađen i prvi odvojak pruge u Istri, iako je još 1857. bila napravljena željeznička pruga Beč – Trst. Na sve to, tarifna politika ugarske vlade omogućavala je da je jeftiniji prijevoz bio iz budimpeštanskih mlinova do luke Rijeka, nego iz mlinova u Zagrebu ili Karlovcu.
Kako je to izgledalo na “terenu” i zašto su strani željeznički pravci dobili prednost nad hrvatskim nacionalnim interesima, kratko je pojasnio dr. sc. Vrbanus.
– Kad je 1841. carskim aktom objavljen plan o izgradnji željeznica na području Monarhije, postalo je jasno da bečki poslovni krugovi favoriziraju pravac Beč – Ljubljana – Trst, mađarski pravac Budimpešta – Rijeka, a slavonski veleposjednici pravac Vukovar – Rijeka. S obzirom na to da slavonski veleposjednici nisu imali kapitala za izgradnju favoriziranog pravca, a bečkim i mađarskim političkim i poslovnim krugovima nije bio u interesu, taj je pravac automatski postao drugorazredan.
Dr. sc. Milan Vrbanus
Sličan scenarij, prema riječima dr. sc. Vrbanusa, dogodio se i hrvatskoj brodogradnji, koja je tijekom prve polovine 19. stoljeća imala veliko značenje za razvoj manufakturno-industrijskih pogona u mediteranskom dijelu. Jačanju ove grane gospodarstva značajan impuls dala je i odluka bečkog dvora 1853. da u Puli izgradi glavnu ratnu luku carske mornarice. Međutim, prijelaz s jedrenjaka na parobrode tijekom druge polovine stoljeća prouzročio je zastoj u razvoju ove grane gospodarstva zbog manjka financijskih sredstava potrebnih za izgradnju parobroda. Domaće financijske institucije nisu imale dovoljno kapitala za financiranje njihove izgradnje, a strane se nisu usudile ulagati u restrukturiranje ove grane gospodarstva smatrajući ga prerizičnim zbog sporog i nesigurnog povrata uloženih financijskih sredstava.
Iznimno velikim problemom hrvatskoga gospodarstva dr. sc. Vrbanus vidi i nepismenost stanovništva tog vremena, pa ističe sljedeće brojke… U Banskoj Hrvatskoj tako je 1880. bilo nepismeno gotovo tri četvrtine svih stanovnika (73,94%). Tijekom tri desetljeća sustavno se smanjivao udio nepismenih, ali je 1910. i dalje na ovom području bilo nepismeno više od polovine svih stanovnika (54,75%), što je onemogućavalo brži razvoj domaće ekonomije.
Zbog svega toga Hrvatska i Slavonija te Dalmacija bile su najzaostalije pokrajine tadašnje Austro-Ugarske. Profesor Petak to potvrđuje kroz rezultate istraživanja Davida Gooda, istaknutog analitičara ekonomske povijesti Austro-Ugarske, koji je pokušao izračunati aproksimativne bruto društvene proizvode za 22 regije Carstva temeljem međunarodnog dolara iz 1980. te je zaključio da je od 1870. do 1910. najniža razina BDP-a bila upravo u našim zemljama. Na vrhu je bila Donja Austrija s Bečom, u kojoj je BDP per capita 1910. iznosio 2290 dolara, a na dnu su bile Hrvatska i Slavonija (697) te Dalmacija (622). Druga najrazvijenija regija bila je Koruška (2267), a na trećemu mjestu Češka (1712), kao najrazvijenija pokrajina s dominantno slavenskim stanovništvom. U ugarskom dijelu carstva najrazvijenija je bila pokrajina Dunav-Tisa s Budimpeštom kao središtem (1506), a najslabije pokrajine Austro-Ugarske, osim naših krajeva, bile su Galicija (sa središtem u Lavovu) i Bukovina (sa središtem u Černivcima), dijelovima današnje zapadne Ukrajine, no u njima je BDP bio ipak nešto viši – 707, odnosno 741 dolar per capita. Naravno, znatno bolje od naših dviju pokrajina stajala je pokrajina Austrijsko primorje sa središtem u Trstu, u kojoj je procijenjeni BDP iznosio razmjerno visokih 1476 dolara per capita. No Istra i kvarnerski otoci, koji su bili dio te pokrajine, posve sigurno su imali znatno nižu razinu ekonomskog bogatstva jer su činili tek manji dio regije u kojoj je bilo dominantno talijansko stanovništvo sa središtem u Trstu (glavna trgovačka luka Austro-Ugarske). U prilog tome svjedoči i činjenica da je procijenjeni BDP pokrajine Kranjske (većim dijelom teritorij Republike Slovenije) bio na razini od 960 dolara per capita. Naše dvije pokrajine izgubile su posljednje mjesto tek nakon što je 1908. u Austro-Ugarsku anektirana Bosna i Hercegovina, koja je bila nerazvijenija i od naših dviju pokrajina, no ta zemlja nije bila uključena u istraživanje spomenutog američkog stručnjaka.
– Prethodno spomenuti podaci o razini ekonomske razvijenosti pojedinih dijelova Austro-Ugarske mogu se povezati i s razvojem naših gradova, koji su tad bili znatno manji od gradova u kojima je razvoj kapitalizma i industrijskog društva uhvatio snažne korijene već sredinom 19. stoljeća. U trenutku kad je osnovana Austro-Ugarska, ni jedan grad današnje Hrvatske nije se nalazio među 25 najvećih gradova dvojne monarhije – otkriva profesor Petak dodajući kako o tome imamo odličnu analizu u članku pod naslovom “Zagreb raste: Prilog poznavanju populacijskog razvoja Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća u komparativnoj perspektivi”, koji su 2016. objavili Filip Tomić i Mario Strecha.
Prema tim podacima, nakon Beča (632.000 stanovnika), drugi najveći grad bila je Budimpešta (254.000), a potom su slijedili Prag (157.000) i Trst (123.000). Zagreb je bio tek na 27. mjestu sa samo 19.857 stanovnika, što znači da je bio nešto manji od Gyora (20.035) i tek nešto veći od Novoga Sada (19.119). Zanimljiv je podatak da su 1869. više stanovnika od Zagreba imali ne samo Subotica (56.323), nego i neki drugi vojvođanski gradovi, poput Sombora (24.309) i Vršca (21.095). S druge strane, moglo bi se reći da je u tom trenutku grad s najviše stanovnika koji se smatraju Hrvatima bila upravo Subotica. Ostali gradovi današnje Hrvatske bili su još manji, a najveći su bili Rijeka i Osijek, s više od 17.000 stanovnika tek nešto manji od Zagreba.
– Ipak, već sredinom 1890-ih može se nazrijeti stvaranje značajnijeg krupnog kapitala i snažniji razvoj većih industrijskih postrojenja u hrvatskim rukama, što je svakako bio jedan od poticaja za rast gradova. Zagreb snažno raste i do razdoblja neposredno pred Prvi svjetski rat dostiže i prestiže, primjerice, Bratislavu, najveći slovački grad. Prema tom zadnjem popisu stanovništva provedenom u Austro-Ugarskoj 1910., Zagreb je sa 79.038 stanovnika bio 13. grad po veličini u cijelom carstvu. Subotica je i dalje imala brojnije stanovništvo od Zagreba (94.610), ali je tad Zagreb bio već značajno veći grad od, primjerice, Sombora i Vršca, kojima je 1869. gledao u leđa. Narasli su i drugi hrvatski gradovi, pa je tako Pula, zahvaljujući činjenici da je postala glavnom ratnom lukom monarhije, brojila 57.755 stanovnika, postavši drugi po veličini grad današnje Hrvatske na teritoriju Austro-Ugarske – zaključio je profesor Petak.
