Cijenjeni francuski državnik i novinar Georges Clemenceau (1841. – 1929.) predsjedavajući mirovnom konferencijom u Versaillesu 1919., a vidno impresioniran značajnom ulogom motoriziranih vojnih jedinica u završnom tijeku Prvog svjetskog rata, po njezinu završetku je izjavio: Od sada će za države i narode svijeta kapljica nafte vrijediti koliko i kapljica krvi!. Clemenceau je prepoznao tad kanister kao simbol mobilnosti, dinamičnog stila života i opstanka. Iako tijek rata u Ukrajini ne pokazuje u punom smislu premoć motoriziranih vojnih jedinica, taj rat uzrokom je još jedne energetske krize koja djeluje na globalnoj razini i ovo bi mogla biti najgora koja nam se dogodila uopće u povijesti. Davne 1860. cijena barela nafte iznosila je 20 USD što bi bilo oko 120 USD današnjih! Već nekoliko mjeseci kasnije pala je na svega 20 centi. Nafta već desetljećima oblikuje međunarodne sukobe. Prema nekim procjenama, od 25 do 50 posto međudržavnih konflikata između 1973. i 2012. direktno je povezano s naftom. Vojni avanturizam, proxy ratovi i regionalne patologije širom svijeta uglavnom su uzrokovane viškom petrodolara koji se ulažu najvećim dijelom u regionalnu utrku u naoružavanju. Naftni biznis generira korupciju, bogaćenje povlaštenih, a režim jačajući vojsku i policiju u biti stvara štit od naroda i vanjskog neprijatelja (uglavnom izmišljenog). Kupovinom vojne opreme u biti se tad vraća određenim zemljama novac koji su uložile u kupovinu nafte i time je krug zatvoren. Ovo zvuči ironično, ali je zapravo činjenica. Šteta da velike svjetske sile ne ulažu veću energiju u raspodjelu prihoda od nafte u problematičnim državama kako bi se oni integrirali u nacionalne proračune i tako se osigurao ekonomski prosperitet stanovništva koje u tom slučaju ne bi bilo sklono podržati militantne radikalizirane skupine koje žele preuzeti vlast. No analitičari se slažu u jednom. Iznimno visoke cijene nafte uzrokuju recesiju ometajući gospodarski rast i time potražnju za naftom. Pad potražnje generira cjenovne ratove koji će dovesti i do pada cijene nafte na tržištu te time opet potaknuti gospodarski rast. Ti procesi su cikličke prirode, pa eto samo treba preživjeti!
Proizvođači nafte su se na svjetskoj razini i organizirali u interesne skupine pa su tako najpoznatije OPEC čije članice drže 29,9 posto svjetskih zaliha nafte te OECD čije članice drže 15 posto. Najveće zalihe nafte u svijetu raspoređene su na sljedeći način: Saudijska Arabija drži 17,2 posto, Venezuela 17,5 posto, Kanada posjeduje 9,7 posto, Iran 9,1 posto, Irak 8,4 posto, Rusija 6,2 posto, SAD 4 posto… U Sjevernoj Americi nalazi se 14 posto svjetskih zaliha nafte, Južna i Centralna Amerika drže 18,7 posto, Srednji istok 48,3 posto, Afrika 7,2 posto, dok je u Aziji po pitanju nafte tek 2,6 posto svjetskih zaliha (Kina sudjeluje sa svega 1,5 posto). Zemlje CIS-a (države bivšeg SSSR-a) drže 8,4 posto svjetskih zaliha, a njihova proizvodnja je 14 posto svjetske potražnje. Koliko je nafta problem za Europu pokazuje činjenica da je tu smješteno svega 0,8 posto svjetskih zaliha nafte! Najveći proizvođači nafte na svijetu bili su 2020. SAD (18,6 posto svjetske proizvodnje), pa slijede Saudijska Arabija (12,5 posto) i potom Rusija (12,1 posto). Nafta se u 19. stoljeću koristila puno drugačije i bila je ekonomski manje važna nego u 20. stoljeću i danas. Nekad je nafta bila primarno korištena za dobivanje derivata za rasvjetu. Intenzivna motorizacija i korištenje nafte za proizvodnju širokog spektra derivata i plastičnih materijala razlog su činjenici da je njezina važnost danas izrazito značajna u industrijskom aspektu. Važni naftni šokovi javljaju se tek nakon II. svjetskog rata.
Sueska kriza
Kad je egipatski predsjednik Nasser odlučio 1956. nacionalizirati Sueski kanal, pokrenuo je jednu od prvih destabilizacija Bliskog istoka kao važnog svjetskog dobavljača nafte. Idući korak bio je pokušaj Izraela da osvoji Sinaj. Daljnja kompleksna ratna zbivanja bila su uzrokom da je Sueski kanal bio zatvoren od listopada 1956. do ožujka 1957., a time je dotok nafte iz tog područja na svjetskoj razini smanjen za 10,1 posto. Ovdje je važna činjenica da se Europa prvi put susrela s izrazito velikim problemom s obzirom na to da je 2/3 potreba za naftom podmirivala upravo s tržišta Bliskog istoka. Automobilska proizvodnja je u Europi tijekom tih godina pala za 30 posto, a u Engleskoj je privremeno bilo zatvoreno čak 70 posto benzinskih crpki. Posljedica te krize pojava je malih štedljivih automobilskih koncepcija za masovnu motorizaciju poput Minija ili Fiata 500.
Iranska revolucija i Iransko-irački rat
Arapsko-izraelski rat bio je zapravo samo početak turbulentne dekade na Bliskom istoku. Iran je tijekom pedesetih i šezdesetih postao četvrtim najvećim svjetskim proizvođačem nafte i drugim najvećim izvoznikom nafte. Osim toga, Iran je 1954. potpisao sporazum s konzorcijem stranih tvrtki koje su bile vlasnici iranskih naftnih polja i rafinerija, prema kojem iranska država, odnosno njezina naftna kompanija dobiva 50% profita ostvarenog od strane konzorcija. Bilo je to značajno povećanje iranskog udjela u zaradi od nafte. Kako se u sljedećim godinama potražnja za naftom na svjetskim tržištima povećavala, tako se povećavala i zarada Irana. U periodu od 1954. do 1955. ta je zarada iznosila 34,4 milijuna USD, 1958. – 1959. profit raste na 344 milijuna USD, da bi se 1970. – 1971. popeo na 1,2 milijarde dolara. Zahvaljujući članstvu u OPEC-u, iranski prihodi od nafte su 1975. – 1976. iznosili nevjerojatnih 20 milijardi USD. Iran je prije islamske revolucije dnevno producirao oko šest milijuna barela nafte, a tim brojkama nije se vratio do dana današnjeg dijelom i zbog nametnutih dugotrajnih sankcija. Interesantno je da 1933. vlast u Teheranu potpisuje ugovor s Britancima na 60 godina koji potonjima osigurava pravo na eksploataciju nafte po fiksnoj cijeni od 5,17 USD bez prava Irana na kontrolu izvoza! Iranci su 1951. nacionalizirali naftne resurse. Islamska revolucija bila je tek uvod u rat Irana i Iraka koji je započeo 1980. i potrajao idućih osam godina. Glavno ratište bio je etnički arapski i naftom bogati Huzestan na jugozapadu Irana kojem je Irak osporavao vlasništvo nad tim područjem. Barel nafte je početkom rata narastao na 135 USD, da bi se do 1988. stabilizirao na 40 USD. Štedljiviji i manji automobili, masovno korištenje plina u industriji i kućanstvu bili su razlogom da je ova kriza ipak blaže djelovala na svjetske ekonomije.
Nastajanje OPEC-a i prvi problemi 1973.
OPEC je osnovan od strane pet zemalja osnivačica: Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i Venezuele na Bagdadskoj konferenciji u rujnu 1960. godine. Cilj je bio stvaranje protuteže međunarodnom naftnom kartelu koji su činile sedam kompanija popularno nazvanih ‘Sedam sestara’ (Anglo-Iranian Oil Company (BP), Royal Dutch Shell, Standard Oil Company of California (Chevron), Gulf Oil (Chevron), Texaco (Chevron), Standard Oil Company of New Jersey (ExxonMobil) i Standard Oil Company of New York (ExxonMobil)), koje su kontrolirale 85% svjetskih zaliha nafte. Primarno je OPEC želio zaštititi ekonomske interese članica, ali se ubrzo pokazalo da kroz činjenicu da imaju velike zalihe nafte imaju potencijala i kao politička sila. To su prvo pokazali uvođenjem embarga SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Iako nisu uspjeli u toj namjeri, posljedica je bila da OPEC i zemlje članice dobiju značaj na političkoj karti svijeta. Novu situaciju OPEC je isprovocirao već 1973., kad proglašava novi embargo prema SAD-u i ostalim zemljama koje su, prema uvjerenju zemalja članica, davale potporu Izraelu u Jom Kippurskom ratu (sukob Sirije, Egipta i Izraela). Na kraju embarga cijena nafte globalno je skočila za gotovo 300 posto, s 3 USD po barelu na 12 USD po barelu. Za SAD je to bila velika prekretnica jer je potrošnja upravo tih godina nadmašila njihovu proizvodnju te je tako nastao veliki poremećaj na tržištu. Cijena goriva porasla je u Americi čak i do 80 posto! U SAD-u je izbila najveća ekonomska kriza nakon one Velike depresije iz 1929. Amerikancima su tad na mala vrata ušli sa svojim automobilima Japanci i Europljani, koji su nudili štedljivije i jeftinije opcije individualnog transporta kojeg se Amerikanci nisu željeli odreći.
‘Sedam sestara’ prestale su biti dominantna sila na svjetskom tržištu te njihova mjesta zauzimaju članice OPEC-a. U toj krizi dogodio se i faktor nacionalizacije naftnih kompanija među zemljama Bliskog istoka, Južne i Centralne Amerike te Srednjeg istoka koje su preuzele matične države.
Par – nepar i bonovi za prevladavanje naftne krize u Hrvatskoj
Svjetsku naftnu krizu 1973. – 1974. domaći vozači praktično nisu ni osjetili. Cijena benzina je bila viša, ali ga je bilo i u dovoljnim količinama. U tom periodu većina je shvatila da su im automobili neekonomični, da treba povremeno ‘naštelati’ rasplinjač i podesiti paljenje, isključiti pravovremeno ‘čok’, napumpati gume… Zato je iranska revolucija krajem sedamdesetih bila šokantna! SIV je uredbom koja je vrijedila od 1979. do 1985. uveo različita ograničenja kako bi se prevladala ekonomska i naftna kriza. Radi štednje goriva brzina je na autocestama ograničena na 120 km/h, a na ostalim cestama na 80 km/h. Prvo je uveden sistem par – nepar. Automobilima s parnim registarskim brojem zabranjena je vožnja utorkom te prve subote i nedjelje u mjesecu, a onima s neparnim brojem četvrtkom i trećom subotom i nedjeljom u mjesecu. Izračunato je da će vlasnici tako 72 dana godišnje automobile držati u garaži! Godine 1982. pojavili su se bonovi. Vozač osobnog automobila je mjesečno mogao potrošiti najviše 40 litara goriva – naravno ako ga je i kad bilo na crpki! Bonovi su bili različitih boja, označeni godinom i mjesecom u kojem su vrijedili s navedenim različitim količinama litara benzina/dizela koji ste mogli natočiti. Naravno, crno tržište je procvalo. Navodno je tad Jugoslavija, uz Belgiju, imala najskuplji benzin u Europi. Prosječna plaća kretala se oko 8000 dinara, a litra supera koštala je 26 dinara. Čak 61 posto vlasnika automobila u Hrvatskoj izjavilo je da im 40 litara ne zadovoljava mjesečne potrebe. Citroën Dyane se tad s obzirom na štedljivost pokazala kao najbolja automobilska investicija, a Lada 1300 kao okrutna proždrljiva limena kutija koja je prelazila 200 km manje s punim rezervoarom od Dyane! Ograničenja su ukinuta 1. siječnja 1985. Osim porasta cijena goriva, od tada do danas u Hrvatskoj se nismo susreli s redukcijama. Hrvatska trenutačno od vlastitih sirovina pokriva oko 20 posto potreba za naftom što nas čini vrlo izloženima prema svjetskom naftnom tržištu i fluktuaciji cijena.
Perzijski rat i Kina
Nestabilna politika na Bliskom istoku ponovno je svoje ćudi pokazala 1990., kad je Irak krenuo u osvajanje naftnih polja u Kuvajtu. Bio je to rat dviju članica OPEC-a koji je ponovno cijenu nafte dignuo u visine. Irak je ratnu avanturu završio s neuspjehom, a posljedica je ostala u vidu niza kuvajtskih zapaljenih naftnih bušotina. Cijena nafte na rat reagirala je porastom od 93 posto! Najveću cijenu u povijesti trgovanja naftom ipak bilježimo 2008. godine prvi put ne kao posljedicu rata, nego kao posljedicu velike potražnje za naftom zahvaljujući velikoj ekspanziji svjetske ekonomije te neposredno i Kine. Drugi faktor utjecaja na visoku cijenu bila je stagnirajuća proizvodnja koja je očito bila pod utjecajem špekulanata. Cijena je gotovo preko noći porasla za 145 posto – barel je u lipnju 2008. stajao povijesnih 146 USD, da bi već u veljači 2009. cijena pala na 39 USD. Do danas još nismo dosegli taj rekord!
