Jadranka Đokić je jedna od onih glumica u čiju se pojavu na sceni ili platnu, kako vam drago, lako zaljubiti na prvi pogled. Ali za razliku od mnogih ljubavi na prvi pogled, ova će potrajati, što treba zahvaliti njezinoj nepresušnoj glumačkoj energiji. Još tamo od Naše male klinike i Moja tri zida, preko brojnih upamćenih filmskih rola te kazališnih uloga od ZKM-a do HNK-a, gdje je danas prvakinja drame, Jadranka Đokić osvaja publiku i kritiku, nižući priznanja i nagrade za svoj rad. Posljednja u nizu njezinih velikih uloga je ona Lile u najnovijoj predstavi Genijalna prijateljica.
Predstavu ste pripremali dugo, ali sudeći po prvim reakcijama – isplatilo se? Odličan predložak i odlična ekipa dobra su podloga, ali ne jamče uvijek uspjeh? Jeste li od početka naslućivali (vi i ostali članovi ekipe) kakav dragulj imate u rukama?
– Kad je nešto napisano tako da komunicira sa širokim spektrom ljudi i na raznim nivoima, tad je izazov utjeloviti likove o kojima već postoji stav i jasna slika čitatelja te ništa ne jamči konačni uspjeh. Međutim, osobno dok radim ne razmišljam o očekivanjima niti o finalnom produktu, nego se prepuštam materijalu i zajedno tražimo najbolje načine da ono napisano oživimo i prenesemo gledatelju unutar 2 sata i 45 minuta kazališne predstave. Odmah su mi se svidjeli spremnost i odlučnost s kojima je redateljica Marina Pejnović ušla u proces sa svojim timom. Imala je jasnu viziju kako kroz događaje prve knjige donijeti priču te odnos dviju djevojčica Elene i Lile na scenu. Brzo je zadobila povjerenje i unijela mirnoću u naš veliki ansambl.
Kako ste se pripremali za ulogu? Jeste li, primjerice, pogledali seriju rađenu po romanu Elene Ferrante? Radite li takve stvari inače u pripremi ili radije u ulogu ulazite sami, bez ‘prepisivanja’?
– Za mene je glavna inspiracija i sve što smatram potrebnim unutar dramskog djela ili u ovom slučaju knjige koja je polazišna točka, potom u dramatizaciji koja je opet djelo za sebe i, neizostavno, u mojim kolegama na sceni. Rijetko posežem za ekranizacijama tijekom rada, iz jednostavnog razloga što želim pustiti našem procesu i vlastitoj intuiciji da me vodi. Radije razgovaram s ljudima, u slučaju ‘Genijalne prijateljice’ s djecom, i čitam o onim temama za koje mislim da će mi proširiti vidike i pridonijeti mojoj jasnoći i složenijoj slici lika.
Imate li neku posebnu želju, raditi s nekim konkretnim redateljem ili glumcem? Kad biste mogli, primjerice, birati bez ograničenja, kakav bi bio vaš ‘dream team’?
– Za mene je redatelj ili redateljica iz snova ona osoba s kojom možeš razgovarati, koja poštuje, priznaje glumački proces i ne sputava u tom traženju, nego omogućuje prostor slobode i kreativnosti. U takvoj atmosferi ljudi žele dati sve od sebe i mogu postati ekipa snova.
I odmah nastavno na ovo pitanje: a idoli? Imate li ih ili ne, i ako da, želite li ih upoznati ili mislite da je bolje ne dirati u onu ideologiziranu sliku kakve obično gajimo o njima?
– Ne pravim od ljudi idole, besmisleno je jer to govori o tvojim očekivanjima koja upisuješ u nekoga, a ne o dotičnim ljudima. Postoje mnogi briljantni umovi, poznati i nepoznati ljudi različitih zanimanja kojima sam ili okružena ili ih pratim zbog onoga što i kako rade, pa me njihovo razmišljanje zanima i intrigira. Ako prigoda dopušta, naravno da ću upoznati neke od njih, kao što sam na nedavnom otvorenju sjajne velike izložbe Slavka Kopača imala priliku upoznati gospodina Korada Korlevića, pa je provesti neko vrijeme u razgovoru s njim za mene bilo zanimljivo i ispunjujuće, kao što ga je i inače inspirativno slušati i čitati.
Kako podnosite kritiku? Kao javna osoba izloženi ste svakoj vrsti povećala, pa se osim vašeg posla ponekad javno komentira i kritizira baš sve, uključujući i modni izričaj? Već ste vjerojatno navikli na sve to, no jeste li doista i oguglali?
– Mislim da je važno biti realan i iskren prema sebi prvenstveno, a potom znati razabrati što vam doista u nečijem komentaru pripada, a što ne. Ne uzrujava me, jer je to jedna od posljedica javne vidljivosti, nečije mišljenje s kojim se ja mogu složiti ili ne.
U vašoj ste glumačkoj karijeri bivali nagrađivani nagradama i raznim priznanjima. Zauzima li neka od njih posebno mjesto u vašem srcu? Znače li vam sve podjednako ili im ipak pridajete manje značenje od jednog ‘običnog’, ali iskrenog i prodornog aplauza?
– Nagrade su za mene divan kompliment i priznanje za rad, one te razvesele, kao i tvoje bližnje, a u najboljem slučaju znače nešto i u profesionalnom smislu. Prate me na mom profesionalnom putu, međutim o njima ne razmišljam jer idem prema sljedećem radu u kojemu se ponovno trudiš ispočetka dignuti ljestvicu i probiti neku svoju granicu, kako se razvijati, rasti, razmišljam i o tome imam li i dalje prave ili barem dovoljno dobre razloge za biti na sceni. Publika u tom smislu kontinuirano i najbrže daje odgovor na barem jedno od mnogih pitanja koja si postavljaš.
Što zapravo glumici s vašim iskustvom i tolikim ‘utakmicama’ u nogama danas može predstavljati izazov? Osjetite li i danas tremu ili nervozu prilikom izlaska na pozornicu? Bojite li se treme ili je smatrate svojevrsnim saveznikom glumca?
– Trema za mene nikad nije bila negativan inhibirajući faktor na sceni, nego manifestacija čistog uzbuđenja, onog dodatnog pozitivnog adrenalina zbog kojeg se osjetiš još življim, fokusiranijim i snažnijim. Naravno da je to uzbuđenje uvijek prisutno, samo se s iskustvom i treningom ono brže zamijeni s ‘mirom’ potrebnim za život na sceni koji trebaš donijeti.
U negativnom smislu nervozu osjetim kad fizički nisam dobro pa sam u startu opterećena time koliko sam uopće u stanju iznijeti ono što trebam.
S krajem godine i dolaskom nove obično radimo rekapitulacije, ali od lani ni to nije baš tako normalno, jer korona je sve to promijenila? Koliko je vaš život drugačiji?
– Moj se život i nije toliko promijenio ili barem imam takav osjećaj. Zapravo se umirio i donekle uravnotežio na onaj način na koji mi treba i odgovara, a radni tempo je ostao i dalje prilično intenzivan.
Kako se provodi slobodno vrijeme, ako ga uopće imate? Aktivni odmor ili minimiziranje životnih funkcija?
– Slušam sebe i svoje tijelo te prema tim potrebama kreiram vrijeme. Nekad mi je potrebna socijalizacija s puno sadržaja, ali češće u posljednje vrijeme prakticiram izolaciju i miran odmor između obaveza pa tome prilagođavam i aktivnosti.
Kakva ste glumica znamo, a kakva ste publika? Binge cijele sezone neke serije, da ili ne? Možete li se zamisliti da sve od početka odgledate za dan ili dva? Nekad je teško odoljeti, no nije li to šteta, barem ako se radi o nečemu doista kvalitetnom?
– Jako sam sretna kad god mogu sjesti u publiku, prepustiti se gledanju kolega i njihova rada. Zadnje što sam pogledala je predstava Matije Ferlina Sad Sam Matthaus i iskreno sam bila ponosna i dirnuta umjetnošću koja se odvija pred našim očima.
Kvalitetan rad traži od tebe drugačiju koncentraciju gledanja, pa niti želiš niti ga možeš konzumirati usputno ili ga što prije zamijeniti nečim sljedećim, jer takvo djelo traži da o njemu razmišljaš, da se pitaš. Ne zaobilazi ni mene gledanje cijele sezone neke serije ako me zainteresirala, ali često ti sadržaji koji imaju šarma nisu tako zahtjevni za gledanje pa ih je stoga i moguće konzumirati u dan, dva. Međutim, ne radim to često jer i za to treba imati vremena.
Tri filma ili tri predstave kojima se uvijek možete vratiti i zašto? Ne nužno omiljene, nego možda i one iz kojih se uvijek nešto može naučiti?
– Filmovima se lakše vratiti nego predstavama jer nemaju ograničeni vijek trajanja. Tako da predstave ostaju ograničene sjećanjem, a filmovi vremenom pokazuju svoju vrijednost. I tu mi se teško odlučiti za jedan, dva ili tri. Za kojim god klasikom posegnete u svojim različitim godinama i fazama, uvijek ćete biti nagrađeni nečim dubljim i spoznajnim o prošlom, sadašnjem, pa i budućem vremenu. Buster Keaton, Charlie Chaplin, Tarkovsky, Kieslowski, Fellini, Kubrick, Gondry, Jacques Tati, Wilder, Cassavetes, Jarmusch, Lynch, Roy Anderson, Wes Anderson, Alain Resnais, Night and Fog… Samo počnite gledati i čitati kvalitetne sadržaje.
