Neke činjenice nije moguće ni zanemariti ni negirati. Jedna od njih je umor kao česti uzrok nesreća, osobito na autocesti. Koncentracija pada, vozač tone u san. Koliko poguban može biti onaj tren kad se zadrijema ma „samo“ na djelić sekunde, nije potrebno posebno pojašnjavati. Najčešće se o ovom problemu, iako nedovoljno, progovara u kontekstu turista koji hitaju prema svojim morskim odredištima, ostavljajući iza sebe brojne stotine pa i tisuće kilometara. Sati i sati provedeni za volanom su iza njih, a to ostavlja traga.
Ono o čemu se iznimno rijetko progovara u javnom prostoru je problem premorenih radnika za volanom. Ove godine kao nikada do sada kronično nedostaje radnika! Nije se to dogodilo preko noći. Svi su zatvarali oči pred očitim galopirajućim problemom, čekajući da nestane, riješi se sam od sebe. Natalitetom se ne možemo pohvaliti, a radno sposobnom stanovništvu dozlogrdilo je da ga se tretira kao roblje za nevelik novac. Godinama kumuliran sjećaj beznađa, besperspektivnosti uz istodobnu sliku boljeg života preko granice, rezultirao je iseljavanjem. Zajedljivim ucjenama velikih i posve malih gazda praćenim obligatornom retorikom u kojoj se uvijek našlo mjesta za onu čuvenu frazu: ako nećeš ti raditi, ima tko hoće, došao je kraj. Naime, sada više doista nema tog imaginarnog nekog tko baš želi i hoće, osobito ne uz mizernu plaću i sustavno ponižavanje. I što sad? Malo je preostalih radno sposobnih i voljnih radi, ali posao ne može trpjeti! Mora se odraditi pa „ kim se ima s tim se klima! I to kako? Sukcesivnim izdavanjem radnih naloga koji premašuju predviđeno radno vrijeme, a tako je i u pogledu poslova koji iziskuju boravak „na prometnicama“. U okviru svojih radnih zadataka voze premoreni radnici, a i njima su gužve i njima je vruće i njima su kolone. Ne tiče se to samo vozača kamiona i autobusa koje tahografi kako tako spašavaju, vozači osobnih vozila kojima je baš to u opisu posla također ulaze u spomenutu kategoriju.
Sve je dobro dok ide i dok se zlo ne dogodi. No što i kako kad mrtav umoran vozač „na radnom zadatku“ uzrokuje prometnu nesreću? Što kad takav sav snen, doderan i kronično umoran, izgubi nadzor nad vozilo i „sleti“! Tko će onda biti kriv? Od koga će se potraživati naknada štete i hoće li mu išta značiti? Sam si je kriv? Nije trebao voziti ako je znao da je umoran, ako nije mogao dalje? Trebao je odbiti radni nalog? Zar zaista? I ostati bez posla, bez one crkavice od koje živi? Prepoznajete li se u opisu? Prepoznajete li nekog sebi bliskog u takvoj situaciji? Ukoliko ne, prisjetite se bar članaka iz crne kronike u kojima se govori o tragičnim posljedicama, smrtno stradalima u prometnim nesrećama koje su uzrokovali premoreni vozači.
Što kada revnosni, marljivi radnik koji kosti ostavlja za posao i poslodavca zbog umora strada u prometu? Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Revr 594/13-2 od 21. veljače 2017. imao je štošta reći na tu temu. Za početak valja vidjeti što kažu meritorni propisi. Nije ova zemlja, zemlja bezakonja ima tu, ma što neki mislili o tome i zakona koji se meritorno bave pravima radnika! Prema Zakonu o radu ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
Odgovornost poslodavca! Prema Zakonu o zaštiti na radu ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.
U predmetu povodom kojeg je Vrhovni sud donio presudu gornji broj, radnik skladištar – vozač prema nalozima poslodavca obavljao je poslove više od 24 sata tako da je išao na put, vršio istovar robe, radio u skladištu, krenuo na put prema otoku, 2 – 3 puta stajao radi odmora i na povratku sletio s prometnice, udario u stijenu i zadobio tjelesne ozljede! Radnik je tužio poslodavca, tražio naknadu štete iz radnog odnosa vezano za štetni događaj kad je vozeći dostavno vozilo doživio prometnu nesreću.
Ima li krivnje radnika u slučaju kada poslodavac forsiranjem radnika, radnim nalozima ne omogući adekvatan odmor prema Zakonu o radu? Dakle, kada takav radnik, vozač „sleti s prometnice“ uslijed umora je li on time makar djelomično pridonio nastanku štete budući postoji i stajalište kako je sam vozač morao i mogao ocijeniti da mu zbog umora nedostaje koncentracije u vožnji i da se trebao dodatno odmoriti na putu. Mnogima će prvo pasti na um: „sam si je kriv“! Jeste sigurni?
Vrhovni sud nije bio stava kako je radnik djelomično pridonio nastanku štete jer je kao vozač morao i mogao ocijeniti da mu zbog umora nedostaje koncentracije u vožnji i dodatno se odmoriti na tom putu s obzirom na činjenicu da je poslodavac bio dužan organizirati proces rada na siguran način i radnicima osigurati odmor sukladno odredbama Zakona o radu nakon obavljenog rada. Konstatirano je nadalje kako poslodavac u konkretnom slučaju zbog velikog opsega i loše organizacije rada nije vodio računa da poslove dodijeli tako da svaki radnik ima uz obavezu obavljanja poslova i osigurano vrijeme za odmor, i time radnika izložio riziku
Stoga je Vrhovni sud konstatirao kako u konkretnom slučaju kada je radnik stradao na službenom putu koji je obavljao po nalogu poslodavca u okviru procesa rada na način da je toga dana došlo do prometne nezgode i prevrtanja vozila – poslodavac nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti za nastanak štetnog događaja. U konačnici, prema shvaćanju Vrhovnog suda poslodavac je isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, s tim da radnik nije ničim doprinio nastanku štetnog događaja, jer je šteta nastala isključivo propustom poslodavca koji se nije pridržavao mjera zaštite na radu i nije radniku omogućio adekvatan odmor u skladu sa odredbama Zakona o radu.
Ovo je stajalište koje ne sam da bi trebalo imati na umu kada vas kao radnika, izvršitelja krenu „forsirati“ na poslu, već bi bilo iznimno korisno kada bi ga se dostavilo svakom pojedinom poslodavcu koji je stava kako permanentno treba pomicati granice ljudske radne izdržljivosti jer je konkurencija nesmiljena a trka za profitom i opstankom u surovom poslovnom svijetu alibi za sve i sva!
