Kad nazovete odgovorne ili one kojima smatrate odgovornima (to su u pravilu vlasnici „stvari“ koja vam je oštetila vozilo ili subjekti koji su zaduženi za održavanje te „stvari“), najčešće oni posežu za frazom viša sila. Često pada s krova, crijep, lim! Zgrade su u pravilu osigurane za štete od takvih letećih stvari. Javite se upraviteljima zgrade. Lome se grane čupaju se drveća, a kad konačno nađete vlasnika stabla, on zna nemoćno raširiti ruke. Nije se tu ništa moglo! Viša sila! Ma da li je tome baš tako?
Vrhovni sud Republike Hrvatske davno je zauzeo stajalište kako olujna bura na određenim područjima ne može biti smatrana višom silom! Zašto? Zato jer se svako malo pojavi! Jer je učestala. Stoga kad vam se netko javi s frazom da vam ne može pomoći jer je olujna bura viša sila, a riječ je o području gdje olujna bura redovito radi nered. Pozovite se na stajalište Vrhovnog suda.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1738/97 od 8. ožujka 2000. zauzeo je stav da: „salonitna cijev ostavljena na nezaštićenom krovištu predstavlja opasnu stvar, pa za štetu nastalu padom cijevi (na automobil) odgovara njezin imalac. S obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da je do oštećenja tužiteljičina vozila došlo padom salonitne cijevi s krovišta objekta tužene, koja cijev a obzirom na svoje dimenzije te položaj (cijev dužine cca 1 m, promjera 12 cm bila ostavljena na nezaštićenom krovištu četverokatnice, te se uslijed snažnih udara olujne bure otkotrljala i pala s krova) predstavlja opasnu stvar za koju tužena kao njen imalac (čl. 174. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine, broj br. 53/91, 91/92, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 154. st. 2. ZOO), pa kako u konkretnom slučaju nema elemenata za njenu ekskulpaciju u smislu odredbe čl. 177. st. 1. ZOO, to su pravilno utvrdili da tužena odgovara za štetu tužiteljici. Naime, olujna bura na području Š. je učestala pojava koja je izvjesna i predvidiva, pa se ne može smatrati višom silom. S druge pak strane tužena ničim nije dokazala da bi tužiteljičino vozilo bilo parkirano na nedopuštenom mjestu, odnosno da salonitna cijev koja je oštetila tužiteljičin automobil nije pala s krova objekta tužene.”
Nećete vjerovati za ishod zahtjeva za naknadom štete ponekad su potrebna i znanja iz biologije i botanike! Ne bilo kakva znanja, ne ona skupljena onako usput tijekom života. Znanja pravih eksperata, vještaka se traže! Hoćete li uspjeti sa zahtjevom za naknadu štete ovisi ne samo o tome da pronađete, primjerice vlasnika stabla koje vam je palo na vozilo, odnosno vlasnika stabla s kojeg vam je grana oštetila vozilo, već i od „zdravstvenog stanja“ stabla tj. grane, odnosno oblikovanja njegove krošnje! Čini vam se suludo, ali sudska praksa kaže da je upravo u tome kvaka.
Zašto? Zato jer „osoba koja održava drvored na javnoj površini, ne odgovara za štetu nastalu na automobilu parkiranom ispod stabla s kojeg je pala zdrava grana uslijed vremenske nepogode (jaki olujni vjetar), jer pad grane nije posljedica neodržavanja drvoreda“. Je li grana stabla bila zdrava ili bolesna bilo je odlučno za citiran stav iz odluke Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-2180/05-2 od 26. siječnja 2006. Naime, sud je utvrdio da „do štete na vozilu osiguranika tužitelja nije došlo zbog pada trule ili suhe grane, već zbog pada potpuno zdrave grane koju je otkinuo jak olujni vjetar, pa da šteta nije u uzročnoposljedičnoj vezi s tuženikovom obvezom održavanja drvoreda na javnoj površini kojom on gospodari i o kojoj vodi brigu“.
S druge strane, ako vam se posreći da je grana s vašeg automobila oboljela, da ju je napala primjerice smeđa trulež, uspjeh s odštetnim zahtjevom je gotovo zagarantiran! Tako je Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-3596/13-2 od 20. veljače 2015. odlučio da „pravna osoba koja skrbi o održavanju javne ceste odgovara za štetu nastalu padom na kolnik ceste odlomljene trule grane sa stabla koje se nalazi izvan cestovnog zemljišnog pojasa (4,7 metara od ruba kolnika), ali čija se krošnja nadvija iznad tog pojasa i iznad kolnika ceste“. Bilo je naime, utvrđeno u tom postupku da „da se grana zahvaćena smeđom truleži koja dovodi do lomljivosti drveta nalazila dijelom iznad desnog ruba kolnika i dijelom iznad zemljišnog pojasa kao sastavnog dijela ceste, da je smeđa trulež na toj grani bila vidljiva golim okom, te da je tuženik u smislu odredbe čl. 53. Pravilnika bio ovlašten i dužan posjeći tu granu koja je kao dio krošnje stabla lipe ulazila u gabarit ceste i zbog smeđom truleži uvjetovanom opasnošću loma i pada na cestu ugrožavala sigurnost prometa, njegov propust da posiječe i ukloni takvu granu predstavlja takvu nepažnju koja rezultira njegovom odgovornošću po osnovi krivnje“.
Upravo na tom tragu je i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Stablo javora čija se grana odlomila već pri jakom vjetru, zbog bolesti u rastu stabla na spoju grane s deblom, opasna je stvar“. Taj je sud naime takvo stajalište zauzeo u predmetu Rev 535/09-2 od 15. lipnja 2011., budući je u postupku utvrđeno kako je „u razdoblju od 8,50 do 16,15 puhao jak vjetar, s time da je olujni vjetar jačine 8 bofora puhao u razdoblju od 10,25 do 10,35 sati, a štetni događaj je uslijedio u 11,50 sati, dakle sat i 15 minuta nakon prestanka olujnog vjetra“.
