Dogodila vam se nesreća, a pritom ste imali više 0,5 g/kg alkohola u krvi? Druga strana obraća se vašem osiguravajućem društvu, ima papire u kojima lijepo piše da ste bili pod utjecajem alkohola preko magične granice od 0,5 g/kg. Osiguravatelj mu nadoknađuje štetu, nije da vas netko nešto pita i što slijedi? Osiguravajuće društvo, vaša osiguravajuća kuća koju ste osobno pomno birali, okomljuje se na vas. Traži od vas novac. Koji novac? Onaj koji su oni isplatili drugoj strani zbog prometne nesreće u kojoj ste bili vozač sudionik pod utjecajem alkohola. Nije vam dosta što ste zbog alkoholiziranosti ostali bez vozačke, što ste platili kaznu, nego vam se tovari i obveza da osiguravatelju vratite novac koji je on isplatio drugom vozaču za tu prometnu nesreću. Kad vaše osiguravajuće društvo zatraži od vas da mu “vratite” novac koji su oni isplatili oštećeniku, što je vama za činiti? Na kome leži teret dokaza? Na osiguravajućem društvu koje mora dokazati da je alkoholiziranost uzrok prometne nesreće? Što kažu propisi? Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posve neosporno propisuje kako osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari. Tu odredbu naravno prate i u skladu su s njom Uvjeti za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti osiguravajućih kuća. Međutim, kod njih je još propisano i da se osiguranik ne gubi svoja prava ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj svezi s činjenicom da je vozač u trenutku prometne nesreće bio pod utjecajem alkohola, droga, psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari. Čini vam se jasno kao dan? Reći ćete da je to normalna i svima poznata stvar, da se o tome već govorilo? Pa nije baš tako!
Ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske morao zauzeti stav o tom pitanju te ukinuti presudu i Općinskog i Županijskog suda – jer su suci tih sudova imali pogrešno stajalište u predmetu u kojem se pojavilo to pitanje kao sporno, onda to nije “mačji kašalj”! U Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom 9. 3. 2021. u predmetu Rev198/2021-2 rečeno je sve što se reći o tom pitanju ima. Osiguravajuće društvo tužilo je vozača koji je, prema njihovu stavu, pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nesreću i izgubio prava iz osiguranja. Tražilo se da vozač nadoknadi iznos od 65.976 kuna koji je to osiguravajuće društvo temeljem police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti isplatilo oštećenicima na ime naknade štete. Tu su, dakako, i kamate te troškovi postupka! Kad se sve zbroji, ispadne više nego pristojan iznos, vrijedan pažnje.
Međutim, prvostupanjski sud odbio je zahtjev osiguravajućeg društva, drugostupanjski je potvrdio prvostupanjsku presudu. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je osiguravajuće društvo moralo dokazati da je stupanj alkoholiziranosti tuženika bio 0,5 g/kg u krvi ili više te da je ta možebitna alkoholiziranost bila u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, a da osiguravajuće društvo to u konkretnom postupku nije dokazalo. Stoga sud zaključuje da nije utvrđeno da je vozač tuženik uzrokovao prometnu nezgodu pod utjecajem alkohola. Nije pritom sporno da iz nalaza vještaka toksikologa proizlazi da je vozač u trenutku štetnog događaja bio alkoholiziran s minimalno 0,5 g/kg u krvi ili više, i nije osporio zapisnik o alkotestiranju niti je tražio vađenje krvi i urina te da, stoga, ne može s uspjehom dovoditi u sumnju rezultat utvrđen ispitivanjem alkometrom. Sud ipak utvrđuje kako osiguravajuće društvo nije uspjelo na nedvojbeni način dokazati da je alkoholiziranost tuženika u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem (jer nije bilo moguće provesti prometno vještačenje na okolnost dinamike štetnog događaja jer spisu ne prileži skica lica mjesta i policijski fotoelaborat, a da iz zahtjeva za pokretanje postupka nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li uzrok štetnog događaja brzina kojom je tuženik vozio ili njegova alkoholiziranost).
I tako na prvo gledanje dalo bi se ustanoviti da vozač nije u obvezi platiti ništa osiguravajućem društvu jer ono nije dokazalo da je upravo alkoholiziranost tuženika uzrok prometne nesreće. Međutim, osiguravajuće društvo, poraženo pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, obratilo se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pitanjem na koje je taj sud trebao dati konačni odgovor: je li teret dokazivanja postojanja uzročne veze između utvrđene alkoholiziranosti tuženika/vozača i nastale štete uzrokovane radnjama tuženika (za koju je naknada isplaćena) na tužitelju (osiguratelju) ili tuženiku (osiguraniku). I što je odgovorio? Odgovorio je da nije osiguravajuće društvo trebalo dokazati da je alkoholiziranost tuženika u uzročnoj vezi sa štetnim događajem za koji je tuženik odgovoran.
