Nijemci su snagom mišića uspjeli izlobirati da se od 2035. godine mogu prodavati i vozila na sintetičko gorivo u Europskoj uniji, uz vozila bez emisija. Koliko je stara priča o sintetičkom gorivu? Politico se vratio u prošlost, u vrijeme prije Drugog svjetskog rata kada je Njemačka, odnosno Treći Reich imao problem s energentima. Hitler je (kao i njegovi prethodnici) želio učiniti da se Treći Reich manje oslanja na inozemnu naftu američkih i britanskih proizvođača, što bi Njemačku prisililo da troši stranu valutu koju si nije mogla priuštiti. S obzirom na obilje ugljena u Njemačkoj, sintetičko gorivo bilo je očita alternativa. Manje od godinu dana nakon što su nacisti preuzeli vlast, Hitlerova vlada potpisala je sporazum s kemijskim divom I.G. Farben za proizvodnju sintetičkog goriva u velikim razmjerima. Istim onim I.G. Farbenom koji je svoje mjesto u grozomornoj povijesti zaslužio proizvodnjom plina Zyklon B, korištenom za masovna ubojstva u nacističkim plinskom komorama.
Tridesetih godina prošlog stoljeća I.G. Farben i druge njemačke kemijske tvrtke otvorile su više od 25 takozvanih hidrogenacijskih postrojenja za pretvaranje ugljena u gorivo. Kako je oporavak globalne potražnje za naftom 1930-ih povisio cijene sirove nafte, njemačka oklada na domaće sintetičko gorivo, koje nije podlijegalo uvoznim carinama, počelo se činiti dalekovidnim. Gorivo na bazi ugljena pokazalo bi se ključnim u održavanju nacističkog ratnog stroja u pokretu dok je jurio da osvoji naftna polja na Bliskom istoku i Kavkazu. Do 1943. Njemačka je otprilike polovicu svog goriva dobivala iz ukapljenog ugljena. Od metričke tone ugljena moglo se dobiti sedam barela goriva.
No problem je što proizvodnja nije mogla pratiti potražnju pa je vojna sila često imala problem s opskrbom gorivom. Postrojenja za sintetičko gorivo, od kojih se jedno nalazilo u zloglasnom Auschwitzu, također su bila laka meta za saveznička bombardiranja. Nakon što su američki bombarderi uništili glavna njemačka postrojenja za sintetičko gorivo u svibnju 1944., vodeći nacisti znali su da su gotovi.
– Sa stajališta proizvodnje, rat je izgubljen s uspjehom ovih napada – rekao je nakon rata Albert Speer, Hitlerova desna ruka za naoružanje.
Današnje sintetičko gorivo ili e-gorivo nema veze s nekadašnjim. Ugljen više nije poželjan partner u proizvodnji.
Miješanjem vodika dobivenog elektrolizom kao ključnog elementa i ugljičnog dioksida, koji se može povlačiti iz atmosfere ili drugih industrijskih procesa, te drugih elemenata, dobiva se moderno sintetičko gorivo. Zbog procesa elektrolize pomoću kojeg se dobiva vodik ta se goriva nazivaju i E-goriva. Proizvodnja je počela, ali ona se odvija u malim količinama. Moguće je dobiti tri produkta – sintetički benzin, dizel ili plin. Ključno je da se sagorijevanjem tih goriva maksimalno reduciraju štetni plinovi (niske razine sumpora, aromatskih ugljikovodika…) koji bi utjecali na atmosferu ili zdravlje čovjeka, odnosno emisije su mnogo niže nego kod klasičnih benzinaca i dizelaša. Veliki problem sintetičkih goriva je zasad veliki gubitak energije. U odnosu na cjelokupnu potrošenu energiju iskorištava se tek 10 do 15 posto za pokretanje vozila (električna energija ima iskoristivost oko 80 posto). Pretpostavlja se da bi iskoristivost sintetičkih goriva mogla dosegnuti 60 posto. Zbog visokih troškova proizvodnje trenutna je cijena sintetičkog goriva oko 4.50 eura po litri, ali oko 2030. godine ta bi cijena mogla pasti na 2.29 eura. Naravno, uspjeh sintetičkih goriva ovisi o cijeni, a ona će morati biti i niša od navedene. Sintetička goriva ne traže velike tankove jer imaju visoku energetsku gustoću.
