Ima pitanja oko kojih se lome koplja! Redovito! Onako kad se povede rasprava. Bilo da je povod stvarni događaj iz života ili je riječ tek onako, o pukom naklapanju u dokolici što bi bilo kad bi bilo i što će biti ako bude. U kategoriju tih pitanja koja redovito izranjaju kao sporna i u pogledu kojih postoje oprečna mišljenja je i pitanje: ima li osoba koja je kao putnik stradala tijekom vožnje u autobusu pravo na naknadu štete zbog pretrpljene ozljede iako nije kupila kartu? Možemo je kolokvijalno zvati slijepim putnikom! Nije da ima problema s vidom, nije da se vozi u potpalublju niti u podvozju autobusa, svi vide osobu ali ona nema kartu. Nije kupila kartu. Neki će reći da se to zove i „švercanje“. Nije uvijek neimaština razlog takvog postupanja. Ukoliko čovjeku baš treba putovati a nema, uvijek će se naći neke dobre duše da priskoče kakvom novčanicom, kovanicom u pomoć. Ne kupiti kartu, osobito u gradskom prijevozu, nekima je to „fora“ i stil ponašanja. Je li izraz revolta, bunta, želje da se krše pravila, da se odigra partija nadmudrivanja s uočavanjem kontrolora? Vole neki biti napeti, vole navale adrenalina, izmišljanje priča i isprika zašto se nema karta ili se nije kupila. Treba uzeti u obzir i mogućnost da se zaboravi. Jednostavno zaboravi se kupiti ili se zaboravi novčanik ili kad se dogodi prometna nesreća u kojoj ste sudjelovali kao putnik u autobusu zametnete kartu, kupili ste je ali tko će znati kad sve to prođe gdje je. Je li kupnja karte u autobusu uvjet za ostvarivanje prava na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koju ste pretrpjeli kao putnik u autobusu uslijed npr. prometne nesreće. Naglo kočenje, izlijetanje. Što kupujete kada kupujete autobusnu kartu? Kupujete li s njome neki vid osiguranja od štete koju možete pretrpjeti kao putnik ili tek plaćate naknadu za uslugu prijevoza?
Koliko pitanja? A situacija i više nego uobičajena. Sredstva javnog prijevoza također svako malo sudjeluju u prometnim nesrećama i putnici u njima stradavaju. Dakle, što ćemo s odgovorom na ovo tako zapravo vrlo učestalo i krajnje životno pitanje? Nema kartu a stradao? Kolokvijalno: šverecer – stradalnik. Uvijek će se kod takvih dilema naći eksperti opće prakse, oni koji se razumiju u sve i sva i suvereno bacaju odgovore iz rukava, neovisno o kojem se području radilo. Nisi platio kartu, zaboravi? Htio bi neka svoja prava, a kad je trebalo kupiti kartu to nisi htio?
Ugovorom o prijevozu prijevoznik se obvezuje prevesti na određeno mjesto neku osobu ili stvar, a putnik, odnosno pošiljatelj se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu. Osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovitim poslovanjem, kao i svaka druga osoba koja se obveže izvršiti prijevoz uz naknadu smatra se prijevoznikom. Ne čini se komplicirano!
Da se mozak ne bi odveć naprezao i energija nepotrebno gubila pri argumentaciji za ili protiv, valja reći da je to Vrhovni sud već presjekao! I nije da različiti sudovi nisu različite stavove imali po tom pitanju. Jedni ovako, drugi onako i svatko je svoj stav obrazložio i svoje argumente izložio. Sentenca bi pravno i najkraće moguće glasila: za pasivnu legitimaciju tuženika, koji je društvo osiguranja, u parnici tužitelja koji je kao putnik stradao tijekom vožnje u autobusu osiguranika – nije odlučna činjenica da li je putnik kupio kartu za prijevoz.
Vrlo jednostavno i plastično pravna terminologija zvuči kad se poveže sa stvarnom životnom situacijom, vezano uz koju je Županijski sud u Velikoj Gorici u predmetu Gž-417/2023-2 donio presudu 18. 5. 2023. Situacija koja se može dogoditi svakom tko koristi sredstva javnog prijevoza i ne kupuje pri tom kartu. U razloge takvog postupanja sad ne ulazimo je li zaborav, je li drskost, inat, neimaština ili nešto posve peto. Uglavnom putnica u autobusu koji je osiguran kod određenog osiguravajućeg društva je ozlijeđena na način da je glavom udarila u rukohvat prilikom naglog kočenja autobusa, da je zadobila natučenje potiljačnog dijela glave, istegnuće vrata uz vratnu kralješnicu i natučenje desnog ramena. Ozljede su u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Postavila je zahtjev za naknadu štete osiguravajućem društvu koje je osiguratelj tog prijevoznika – autobusa prema polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Ušlo se u sudski spor! Naravno da se osiguravajuća kuća opirala svim sredstvima i svom mogućom argumentacijom koje se mogla dosjetiti. Međutim, sud je utvrdio da je navedeno osiguravajuće društvo odgovorno i te kako! To utvrđenje kako se navodi u presudi proizlazi iz činjenice da je tuženik, kao osiguratelj tog prijevoznika – autobusa prema polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela kao putnica u smislu odredbe čl. 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prema toj odredbi ugovorom o osiguranju pokrivene su i štete zbog smrti, tjelesne ozljede i narušavanja zdravlja putnika u vozilu u kojem je prouzročena šteta. Ta odredba odnosi se na odgovornost tuženika kao osiguratelja u odnosu na sve putnike u vozilu neovisno od toga radi li se o putniku u autobusu ili putniku u nekom drugom prijevoznom sredstvu, kao i neovisno o tome je li kupljena karta za prijevoz ili ne.
Stoga za pasivnu legitimaciju tuženika nije odlučna činjenica je li prijevoznik s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti iz prijevozničke djelatnosti, već odgovornost proizlazi iz sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti. Prema odredbi čl. 1069. st. 1. ZOO za štetu koju pretrpe treće osobe u vezi s pogonom motornog vozila, a tužiteljica, ozlijeđena osoba jest treća osoba, odgovaraju vlasnici vozila. Kako je u konkretnom slučaju prijevoznik sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti s konkretnim osiguravajućim društvom, ono je kao osiguratelj pasivno legitimiran u ovom postupku. Stajalište da za pasivnu legitimaciju tuženika nije odlučna činjenica je li prijevoznik s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju od prijevozničke djelatnosti, već odgovornost proizlazi iz sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-363/05 od 20. prosinca 2005., Rev-1518/90., Rev 3200/2016-2 od 31. kolovoza 2021.
Dakle, sporno pitanje je riješeno! Sud je rekao svoje! Stradate li u autobusu kao putnik, znate što vam je činiti. Napraviti bitnu distinkciju između krušaka i jabuka! Karta za prijevoz je jedno, prava iz osiguranja, vas kao putnika su nešto sasvim drugo. Ako vas osiguravajuće društvo traži autobusnu kartu, recite im da oni nisu kontrolori prijevoznika i da vam za ono što zahtijevate nije potrebna, ako ne vjeruju vama, vjerovat će iskazanim stavovima suda. Karta, da treba za prijevoz, odnosno trebala bi biti kupljena ali nije neophodna za naknadu štete u opisanoj situaciji.
