Znate kakvi su ljudi. Samo da su im prava. I ona krene domišljatost. Dovoljan mi je „papir“ koji bi mi omogućio da se parkiram na mjesto označeno za parkiranje osoba s invaliditetom. Trebam oznaku, samo oznaku, papir, naljepnicu ili bar nešto slično tome, bitno da prolazi, da pije vodu. Tko će zagledati u detalje? I onda krene kreativnost, posudba, kopiranje, ima sad tih programa, ima i printera. Točno, nije moralno, s etikom veze nema, nije ni humano, nije ni dopušteno! No ljudi to čine!
Ako vam je takva igrarija pala na um pa ste zamislili kreirati neku oznaku svojevoljno, bilo bi dobro da vam usput sine i riječ: posljedica! Dobar pisač, dobra fotokopirka, malo umijeća i čovjek si život olakša. No kada ga provale, kad ga otkriju čudom se začudi da mu prijeti kazna zatvora, štoviše ista se i izriče. Znak pristupačnosti, onaj koji omogućuje parkiranje na mjesta predviđena za osobe s invaliditetom! Može li se lažirati? Naravno. Lažirali su ljudi i zahtjevnije. No, za krivotvorenje isprave, predviđena je kazna zatvora, računajte s tim. Upotrebljavate li lažnu ispravu kao pravu, računajte s propisanom kaznom. Tko će se baviti pored svakovrsnog teškog kriminala, lažnim papirom koji „samo“ olakšava parkiranje a time i svakodnevni život! Vjerujte, bavi se policija a bave se posljedično i sudovi, o da i izriču se kazne!
Općinski sud u Pazinu donio je 20. 10. 2022. u predmetu K-182/21-32 presudu kojom je izrečena kazna zatvora od 8 mjeseci, odnosno okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda kojom se određuje kako se ta kazna neće izvršiti ako okrivljeniku u roku 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Proglašen je krivim. Sud je u tom postupku utvrdio da je počinio kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenja isprave opisano i kažnjivo po čl. 278. st. 1. Kaznenog zakona. Što zakon kaže? Tko izradi lažnu ispravu ili preinači ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava ili tko takvu ispravu nabavi radi uporabe ili je uporabi kao pravu ili na drugi način učini dostupnom drugome radi uporabe, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Okrivljenik je u tom predmetu bila ni manje, ni više nego osoba kojoj je utvrđeno 100% tjelesno oštećenje te joj je kao takvoj nadležno tijelo izdalo znak pristupačnosti. U čemu je onda problem, odakle kazneno djelo, zašto kazna? I kako je počinjenje kaznenog djela uopće utvrđeno? Policija je očevidom jednostavno utvrdila da se u dva parkirana vozila u dvije različite ulice nalazi istaknuti znak pristupačnosti koji omogućuje parkiranje na mjesta namijenjena osobama s invaliditetom a koji je izdan istoj osobi i ima isti serijski broj. Dakle, „duplići“ kako bi se kolokvijalno reklo. Sud je utvrdio da je okrivljeniku izdan samo jedan znak od nadležnog tijela a da je drugi kopiran (ili skeniran te isprintan).
Zašto bi itko kopirao svoj znak pristupačnosti na koji ima ionako ima pravo i koji mu je izdan od strane nadležnog tijela. Odgovor valja potražiti u ljudskoj prirodi. Pjesnik bi rekao: ljudskom srcu uvijek nešto treba zadovoljno nikad posve nije! Originalni znak pristupačnosti bio je u jednom vozilu supruge okrivljenika, a kopirani u drugom vozilu, također u vlasništvu supruge okrivljenika. Okrivljenik je očito imao potrebu da oba vozila, kad ih već imaju, budu smještena na parkirna mjesto namijenjeno osobama s invaliditetom, ukaže li se potreba. Naravno da je bio svjestan svog djela, prema stavu suda i da je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom budući je lažni znak pristupačnosti, koji je već naočigled kopija službenog znaka, koristio kao pravi, izloživši ga na vidljivo mjesto u automobilu. Nije pri tom sporno kako znak pristupačnosti važi samo kad vozilom upravlja ili se u njemu nalazi osoba s invaliditetom, a kako nitko pa niti bilo koja osoba, uključujući i onu s invaliditetom (ovdje okrivljenik ne može fizički biti istovremeno u više vozila), nije niti životno niti logično da bi se izdalo više originala znakova pristupačnosti. Sud u konačnici konstatira kako je okrivljenik lažnu ispravu uporabio kao pravu i tako počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave kako to propisuje Kazneni zakon, odatle i izricanje zatvorske kazne od osam mjeseci.
Ponekada se ljudi zaigraju, nesvjesni mogućih posljedica. Ne vide u nekim svojim postupcima neko veliko zlo. Znaju da su zabranjeni, da nisu dopušteni ali kao „hajde, tko će to vidjeti, tko to kontrolira“? Osobito kada je riječ o papirima, njihovoj kao sitnoj zloupotrebi od koje se na prvi pogled može imati velika korist. Sve u stilu, olakšam si život, nikom ne naštetim. Jest da nije po propisu, jest da nije dopušteno ali što sad? E pa jednom, kad dođe to sad, nemojte se začuditi kad vam se izrekne kazna zatvora. Niste znali da je tako strašno? Vama se to činilo kao bezazlena igrarija printerom ili fotokopirnim strojem. Očito nije! Uostalom, neznanje ne ispričava. Stoga ukoliko ste nakanili nešto tako izvesti da sebi ili drugom olakšate život, odustanite prije nego krenete u realizaciju. Sasijecite ideju i namjeru u korijenu, za svoje dobro. Nije baš neophodno u životopisu imati presudu s izrečenom kaznom zatvora zbog kaznenog djela krivotvorenja.
