Prašina, blato, zemlja, kamen – sve to danas nazivamo makadamom, glavno da je put i da vodi negdje. U tom kontekstu se i samo pitanje iz naslova doima se besmislenim. No makadam je ipak mnogo uži pojam i u svijetu su ga definirali kao cestu posutu pijeskom.
U 19. stoljeću jednog čovjeka mučili su grbavi putovi za kočije. Škot John Loudon McAdam (McAdam = makadam) imenovan je 1816. godine geodetom za cestarsko poduzeće Bristol Turnpike Trust. On je počeo prepravljati nefunkcionalne ceste koristeći lomljeni kamen sa šljunkom na čvrstoj podlozi od temeljnih, krupnijih komada kamenja. Njegove nove ceste bile su ispupčene. To je osiguralo da kišnica može brzo napustiti kolnik umjesto da prodre dublje u strukturu. To su mnogi prepoznali kao najveći napredak u izgradnji cesta od Rimljana gotovo 2000 godina prije. Proces će kasnije postati poznat kao makadamizacija ili jednostavno makadamske ceste.
Prvi sloj ceste bio je debeo oko 20 centimetara, a kamenje nije bilo duže od 7,5 centimetara. Gornji sloj bio je debeo 5 centimetara i bio je ograničen na 2 centimetra dužine, a kamenje su provjeravali nadzornici koji su nosili vagu. Radnik bi mogao sam provjeriti veličinu kamena tako što bi ga stavio u usta. Važnost veličine kamena od 2 cm bila je u tome što je kamenje trebalo biti manje od širine željeznih kotača tadašnjih kočija.
Krajem 19. stoljeća većina važnijih cesta bila je izgrađena po uzoru na McAdamove inovacije, a po njemu su nosile i ime – makadam.
