Brojnim ulogama na malim i velikim ekranima te u kazalištu Borko Perić nedavno je dodao još jednu koju ćemo pamtiti, onu Victora Larcheta u novoj predstavi Sve zbog jednog imena, koju je u Kerempuhu nedavno postavila Saša Broz.
Predstava je odmah zaslužila odlične dojmove i publike i kritike. Kako ste vi općenito zadovoljni obavljenim poslom i što je po vama najvažniji sastojak zbog kojeg je ona odmah postala tako popularna?
– Pa ja zapravo nikad nisam do kraja zadovoljan, uvijek mislim da mi nešto fali, ali ova predstava je izuzetno uspješna kod publike i kod nas u Kerempuhu rasprodana ne znam koliko unaprijed. Glavna stvar je tekst, kao prvo i osnovno, no ni dobar tekst nije uvijek garancija dobre predstave. Čak ni dobra ekipa nije garancija dobre predstave. Kad bih znao točan recept, ma to se valjda moraju posložiti i neke stvari nad kojima mi nemamo nikakvu kontrolu. Imali smo redateljicu Sašu Broz i našu dramaturginju Doru Delbianco, i mogu reći da mi to iskustvo spada u najljepše kazališne procese koje sam imao. Naravno, s mojim kolegama Damirom, Anitom, Mirelom i Domagojem. Nekako se sve poklopilo, svi smo bili veseli i zadovoljni, sretni da radimo dobar tekst, i cijela atmosfera je bila dobra. Ekipa nije prevelika da se rasipamo, nego smo svi stalno u radu, tako da je to nekako bilo jako lijepo.
Znate li već na probama, ili u nekoj fazi prije premijere, nekako procijeniti da imate hit u nastajanju?
– Moji kolege prijatelji to mogu. Ja ne znam, nemam tu vrstu procjene da baš pogodim.
Već ste dugo dio stalnog Kerempuhova ansambla, no ne možemo se požaliti da vas nema i na velikim i malim ekranima. Možete li otkriti što još novoga spremate u doglednoj budućnosti, na daskama, ali i na filmu i televiziji?
– Ono što mi je trenutačno u pripremi jest Alan Ford s Mariom Kovačem, kojega bismo trebali raditi u Kerempuhu negdje u svibnju, a onda bih trebao otići u Dubrovnik raditi Ribarske svađe s Krešom Dolenčićem.
Gluma ili režija? Dokazali ste se u obje kategorije, ali je li gluma ipak prva ljubav i kao takva nedostižna, ili biste se jednog dana mogli zamisliti samo u ulozi redatelja?
– Pa mogu reći: nikad ne reci nikad. Kad ovako razmišljam, ponekad sam zasićen poslom kojim se bavim, ali me s druge strane nekako uvijek iznenadi pa se sve opet posloži da bude dobro. Počeo sam dosta mlad, tako da sam sad s 44 godine već odradio dosta. Onda se ponekad znam osjetiti malo izmoren i padne mi na pamet da bih možda najradije otišao doma u Pulu i sadio paradajz te radio nešto što me opušta i bio na lijepom vremenu. Mi smo u kazalištu malo kao u katakombi, tijekom probe zaboraviš je li vani kiša ili sunce, je li dnevna ii večernja proba. Bih li se ikad odrekao glume, stvarno ne znam, ali da bih volio povremeno imati izlete i na neku drugu stranu, to svakako da. Nešto tako novo ipak ti vrati elan i izbaci te iz rutine, u koju zapadneš nakon nekog vremena, htio ili ne htio…
Kad govorimo o glumi, glumci obično kažu da ne prave razliku između kazališta i filma. Ima li istine u tome i koliko se glumačke izvedbe u kazalištu zapravo mijenjaju iz večeri u večer?
– Pa izvedbe se malo mijenjaju, ponekad ex tempore, ali to su sitne izmjene koje, uostalom, ne trpi svaka predstava u smislu improvizacije. A što se tiče filma, gluma je gluma, kao što je stvar i s pjevanjem, ali ovisno o tome pjevaš li u studiju za mikrofonom ili operu na sceni, tehnika ili sredstva kojima dolaziš do onoga što želiš, ipak su drukčiji… Iako snimanje filma u danu traje po 12 sati pa je dulje, meni je puno lakše, ako baš nemamo neke scene trčanja, skakanja, ludovanja… Jer, recimo, snimaš pola sata svoju stranu, svoj kadar, a onda se namješta rasvjeta, kadar, itd., pa dok čekaš možeš barem popiti kavu. U kazalištu mogu biti i četiri sata intenzivnog rada, često i bez ikakve pauze, jer svi zaborave na pauzu, tako da s te strane ono više iscrpljuje nego film. Na filmu iscrpljuju lokacije, kad recimo moraš iz Zagreba odjuriti snimati u Split ili Osijek, pa se odmah vraćati nakon toga, jer sutradan ujutro možda imaš probu… Taj dio je naporan, ali samo snimanje je u principu jednostavnije. A predstava kad počne onda je lakše, onda si već opušten i možeš bez razmišljanja izaći na scenu, čim imaš samopouzdanja i sigurnosti, sve je puno lakše. Mada, to vrijedi i za film…
Mnogi kolege snimaju reklame, primjerice, i neke vaše takve izvedbe još pamtimo, ali čini mi se da ste vi i osim tih izleta baš svestrani ili jednostavno ne mirujete previše? Zvijezde pjevaju, Masterchef, Maestro, Masked Singer…, otvoreni ste za za baš sve izazove i kao sudionik i kao dio žirija? Koji vam je od navedenih angažmana najbolje legao?
– Budući da sam ja zaljubljenik u glazbu općenito, a pogotovo u klasičnu, onda mi je s te strane iskustvo Maestra bilo božanstveno. Predivno, istovremeno i strašno i uzbudljivo, stati pred orkestar od 60 ljudi i sad tamo nešto mahati, u nadi da glazbenicima barem neću smetati. S te strane mi je taj show bio nekako najdraži, ali volio sam i Masked Singera, ekipa mi je bila odlična. Cijela ekipa ispred i iza kamere na RTL-u mi je bila odlična, nisam s njima prije toga radio, tako da je to stvarno bila jedna dobra, pozitivna atmosfera.
Kad se jednog dana osvrnete unatrag, što će vam od dosad odigranih uloga ostati kao najdraže postignuće u profesionalnom smislu
– Imam, u kazalištu od Četvrte sestre pa do Ustava Republike Hrvatske, pa Jedan sluga dva gospodara…, pa evo sada Sve zbog jednog imena… Od filmova bih tu uvrstio Konjanika, Dva igrača s klupe, Osmi povjerenik, Živi i mrtvi…, sve nešto što mi je bilo i lijepo i zanimljivo i intrigantno raditi. Svi misle za mene da jako puno snimam, ali to baš nije tako, mada se skupilo dosta toga u ovih 26-27 godina pa valjda ovako na hrpi djeluje kao puno.
Koja vam je najdraža ili najbolja pozornica na kojoj ste nastupali? Brijuni su sigurno fantastični, jesu li vam oni možda pri vrhu i kakva je konkurencija? Mnogim pjevačima je draga pulska Arena…
– Možda je za pjevače to malo drugačiji doživljaj jer oni često i vide publiku. Mi je najčešće ne vidimo, ona je uglavnom u mraku, tako da se lako izgubi pojam o tome gdje igraš. Naravno, scenu na Brijunima ne možeš ne vidjeti, to je čarobno i predivno, a i Dubrovnik ima predivnih mjesta gdje smo radili predstave. A i svako kazalište, znači u zatvorenoj kutiji, ima neke svoje čari, i toliko su sva različita. Kad gledate HNK, ZKM, Gavellu, Kerempuh, Komediju…, zapravo svako od njih ima neku svoju ljepotu, zanimljivost i neku svoju drugačiju ishodišnu točku. Ali da, kada krene predstava, ne obraćaš se direktno publici nego partnerima na sceni.
A nagrade? Pročitao sam da vam najviše znače u trenutku kad saznate da ste je dobili.
– Naravno da ti je lijepo kad dobiješ taj šušur u tom trenutku, no poslije to zapravo ništa ne znači. Ako te netko pita za životopis, pa on onda zbog toga izgleda malo bogatije, ali da ti je to neka garancija da ćeš ti zbog toga poslije nešto raditi, nije. Ne samo kod nas, ma nigdje u svijetu to nije slučaj, koliko ima glumaca koji su dobili Oscara, a snimili film i pol… Te nagrade znaju malo zavarati, tako da ih treba uvijek uzeti, prihvatiti, negdje spremiti i ići dalje ispočetka. Jer uvijek idemo ispočetka. Što god da napraviš, film ili seriju, i kad pomisliš: e super, sad ću samo nastaviti ovako, to jednostavno ne postoji. Uvijek ispočetka, uvijek kao početnik, i to je to.
I za kraj, s obzirom na to da razgovaramo za reviju vozača, imate li omiljeni film ceste?
– Kako da ne, Fellinijeva La Strada svakako, to mi je nešto božanstveno. I, možda, Ne okreći se sine, premda to nije baš film ceste, ali moglo bi se reći da su dosta na cesti.
Kako trošite slobodno vrijeme? U struci – gledajući i čitajući nešto dobro – ili je za vas pravo opuštanje samo potpuni odmak od svakodnevice i, recimo, bijeg u prirodu, u nepoznato?
– U svakom slučaju ništa vezano uz kazalište i literaturu. Toliko smo inače u tim čitanjima da si knjigu uzmem čitati uglavnom samo kad idem na putovanja. Najljepši su mi more, vrt i kuhanje, to mi je najbolje opuštanje.
