Kako bi se utvrdilo tko je kriv za nesreću i tko kome mora platiti tisuće eura štete, sud, po prirodi stvari, angažira sudskog vještaka za cestovni promet. U sudnicu ulazi inženjer, naoružan nacrtima raskrižja, koeficijentima trenja asfalta i egzaktnim mjerenjima. On situaciju sagledava logično, s prometno-tehničkog stajališta. I njegov zaključak zvuči savršeno razumno za svakog laika: široka cesta je očito prometno važnija, ona služi za sabiranje prometa, dok je uska cesta tek sporedni prilaz zgradi. Prema tome, zaključuje vještak, vozač koji je izlazio iz uskog grla morao je shvatiti da ulazi na važniju prometnicu i bio je dužan propustiti vozilo koje se njome kretalo. E nije tako! E ne! Osim toga nije tu vještak da tumači zakon! Odakle nam to? Pa iz stvarnog života! Stvarni sudski predmet Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i njegovi stavovi u presudi Pž-1902/2025-3. Često viđana situacija. Obje ceste asfaltirane, semafora a ni znaka nema na raskrižju. Vozač se kreće kolnikom širine od oko 6 metara, prometno opterećenijim u odnosu na kolnik kojim se kreće vozačica. Naime, taj je širok svega 3 metra i služi kao prilaz zgradi. Štoviše čak taj kolnik kojim se ona kreće ima i prometni znak zabrane prometa – osim vozila stanara. Vozačica pri uključivanju u taj širi kolnik dolazi vozaču s desna, on je ne propušta budući je osobnog stava da je on na glavnoj cesti, šira je, prometnija, nije rezervirana samo za stanare i naravno dolazi do prometne nesreće! I tko je kriv? Tko je koga trebao propustiti?
Na ovom raskrižju ni prometni vještak nije dao ispravan odgovor! Znate pravdu kroje presude donose suci, osobe koje su diplomirale na pravnim fakultetima, ne vještaci, ne inženjeri! Treba znati čitati zakon! I nije uvijek jednostavno. Sud je zauzeo stav da je vozačica imala pravo prednosti prolaska u skladu s „pravilom desne strane“! Što ćemo s onim da je vještak bio drugačijeg stava? Zapamtite, uvijek u sudnici, iako se možda ne čuje, zapravo odjekuje drevna latinska maksima: Iura novit curia. Sud zna pravo!
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlučno i kirurški precizno demantirao vještaka, podsjećajući nas gdje prestaju metri, a gdje počinju paragrafi. Sud je glatko odbacio vještakovo stav o tome koja je cesta važnija i podijelio lekciju iz striktnog tumačenja Zakona o sigurnosti prometa na cestama. U situaciji kada prednost prolaska nije uređena prometnim znakovima, a obje su prometne površine asfaltirane (dakle, nema razlike u vrsti kolničkog zastora), sud postavlja jasan normativni zid. U obrazloženju eksplicitno navodi da se u takvim okolnostima prednost prolaska određuje isključivo primjenom pravila desne strane, jer u konkretnom slučaju ne postoji normativno određena razlika u važnosti cesta. Zakon prepoznaje ono što je normirano, a ne ono što je laički logično.
Još je upečatljiviji šamar koji je sud opalio pokušajima da se prometna pravila relativiziraju kroz tehničke parametre ili slobodne procjene vozača. U situaciji kad se utvrdi da su se oba vozila kretala po asfaltiranim, dakle prometnim površinama sa suvremenim kolničkim zastorom, nije odlučno što je jedan kolnik širi, prometno opterećeniji ili funkcionalno sabirni, a drugi uži i pretežito služi prilazu zgradi, jer te okolnosti same po sebi ne predstavljaju zakonski kriterij za isključenje pravila desne strane. Zakon o sigurnosti prometa na cestama pravila o prednosti prolaska veže uz prometne znakove i normativno uređene prometne situacije. Kada nema prometnih znakova koji bi jednu prometnicu označili cestom s prednošću prolaska, kada nije utvrđena razlika u zakonskoj kategorizaciji cesta i obje su ceste asfaltirane, zaključak o primjeni pravila desne strane nije rezultat proizvoljne ocjene, nego neposredna pravna posljedica utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je u presudi doslovno i beskompromisno istaknuo: prednost prolaska ne može se utvrđivati prema subjektivnoj procjeni sudionika u prometu o važnosti pojedine prometnice, niti prema njezinim prometno-tehničkim obilježjima poput širine ili frekventnosti.
Istaknuto je i kako sud nije bio vezan onim dijelom vještačkog mišljenja u kojem se vještak upustio u pravnu kvalifikaciju koja prometnica ima prednost prolaska. Razgraničenje između stručne ocjene i pravne ocjene bitno je upravo u ovakvim predmetima: vještak utvrđuje tehničke okolnosti nastanka nezgode, dok je tumačenje i primjena odredbe ZSPC-a isključivo zadaća suda. Ove rečenice predstavljaju trijumf sudske suverenosti nad stručnim vještačenjem. Vještak je pozvan da utvrdi tehničke fakte: brzinu vozila, tragove kočenja, mjesto kontakta i vidljivost. No, onog trenutka kada je vještak u svom nalazu počeo sugerirati da je vozačica trebala uočiti da se uključuje na prometnicu veće važnosti i propustiti vozilo, on je izašao iz svojih inženjerskih cipela i pokušao obući sudačku togu. Sud mu je ovim citatom jasno poručio: hvala na mjerenjima, ali tko je koga pravno trebao propustiti, to piše u zakonu, a zakon tumačimo mi.
Zašto je sud tako strogo stao u obranu slova zakona nasuprot prometne logike? Odgovor leži u potrebi za apsolutnom pravnom sigurnošću. Promet ne trpi filozofiju ni odokativna mjerenja. Zamislite kaos u kojem bi vozači, prije svakog neoznačenog raskrižja, morali vizualno procjenjivati je li nečija ulica šira za tri metra, brojati frekvenciju automobila ili nagađati tko ima pravo stanovanja iza nekog kvartovskog znaka. Pravilo desne strane uvedeno je upravo zato da eliminira svaku ljudsku zabludu. Onaj tko vam dolazi s desne strane ima prednost, pa makar izlazio iz uličice široke dva metra. Širina kolnika i njegova frekventnost ne daju nikakav pravni pedigre niti stvaraju prednost prolaska.
Na koncu, ova sjajna sudska odluka šalje dvostruku, iznimno važnu pouku. Za vozače, ona je dramatično upozorenje da u nedostatku znakova na asfaltu hitno zaborave na svoju psihološku prednost jer će u protivnom platiti svu štetu. Za pravnu struku, ona je trajan spomenik pravilu da je vještak tek dragocjeno pomagalo suda, ali da sud drži pravo u malom prstu.
