Automobil u modernoj svakodnevici nije statusni ukras, već nasušna potreba i produžetak čovjekove slobode kretanja. Kada vam netko vozilo razbije, gubite mobilnost i komfor. I što bi oštećeni vozač, po diktatu salonskih teoretičara, doista trebao učiniti? Pustiti da vozilo otužno stoji pokriveno ceradom u nečijem dvorištu, skuplja prašinu i glumi spomenik tuđoj neodgovornosti dok tromi pravosudni mlinovi godinama melju svoje, a žalbeni rokovi prolaze? Naravno da ne. Vi nemate luksuz čekati milost pravomoćne presude kao ozebli sunce dok vam život stoji na pauzi. Auto treba služiti, a ne da razvaljen čeka milostinju i isplatu onog tko je štetu dužan platiti. Zato uzimate stvar u svoje ruke i krećete u sanaciju o vlastitom trošku, unutar svojih financijskih gabarita.
Načelo potpune naknade štete postoji u Zakonu o obveznim odnosima, ali sudska praksa strogo zabranjuje da parnica postane poluga za ostvarivanje profita. Pravni realizam nalaže da se visina štete kristalizira u visini stvarnog, opipljivog troška koji je oštećenik pretrpio kako bi vozilo vratio u funkciju. Ako ste, bježeći od tromosti sustava, sami pronašli jeftinijeg majstora, sud će vam dosuditi točno onoliko koliko ste platili, ostavljajući teoretske (i znatno više) procjene vještaka u sferi pravne fikcije.
Vrijeme je za demistifikaciju jedne goleme zablude koja nastaje kada se u sudnici u epskom klinču sudare teoretska vještačenja i gola stvarnost. Vi imate pravo na puni oporavak vašeg vozila, do posljednjeg vijka. Međutim, kvaka leži u tome što je ova odredba zamišljena kao štit koji vas brani od gubitka, a ne kao mač kojim ćete sasjeći tuđi proračun i ostvariti ekstra profit.
Da pravo ne obitava u oblacima nego gazi po vrelom asfaltu, savršeno ilustrira recentni dragulj iz domaće sudske prakse. Zamislite plastičan, gotovo filmski scenarij: dogodi se prometna nezgoda (poput ove od 17. ožujka 2024. godine), a Adriatic osiguranje u svom izvidu štete pedantno popiše apsolutni krš i lom: obloga branika, vodilice, ventilacijska rešetka, rešetka hladnjaka, vezni lim, parkirni senzori, desni far, maglenka, poklopac motora itd.
Oštećeni vozač, hitar i praktičan, pribavi službenu ponudu društva Berlina d.o.o., koja za te opsežne radove iznosi 3086,67 eura. Logikom čistog računa, vozač upravo taj iznos utužuje, jer neće nitko platiti dobrovoljno. Tužiti mora. No u plamenu sudskog postupka na scenu stupa sudski vještak. On stvar procjenjuje “po zanatu” i tržišnim maksimama, uračunava sve službene parametre i PDV, te ispaljuje cifru od čak 5201,18 eura! Skoro dvostruko više od inicijalne ponude! Pravni laik bi u tom trenutku, šeretski trljajući dlanove, pomislio da je odredba o potpunom obeštećenju postala jackpot i da mu se smiješi golema sudska premija.
Međutim, sjetite se, vozač nije gubio vrijeme pod ceradom. Našao je rješenje, popravio vozilo i pred sudom pošteno, pod prisegom, izjavio da je popravak zapravo platila stvarna nužda i da ga je platio 2750,00 eura.
I što mislite, koji će mu iznos sud dosuditi? Onaj teoretski, vještakov od preko pet tisuća eura, onaj utužen iz ponude, ili onaj stvarni koji je fizički napustio njegov novčanik?
Ovaj pravni čvor kirurški je razmrsio Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u svojoj presudi Gž-874/2025-3 od 8. svibnja 2026. godine. Sud je bio neumoljiv, lišen svake patetike: pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iznos od 2750,00 eura kao iznos stvarne štete.
Zašto? Zato što načelo potpunog obeštećenja znači da vam se nadoknađuje vaša stvarna šteta. Onog trenutka kada ste majstoru isplatili 2750,00 eura, vaša se šteta materijalno kristalizirala i fiksirala na tom iznosu. Dobro, idu tu i kamate, imate pravo i na njih, ne može se reći. No vaša imovina je u potpunosti vraćena u prijašnje stanje za taj iznos novca. Sve preko toga bio bi čisti, neopravdani profit na račun tuđe nevolje, što zakonodavac brutalno reže u korijenu.
Igrajući ulogu odgovornog građanina koji spašava vlastitu egzistenciju, vi ste zapravo ispunili i zakonsku obvezu smanjenja štete. No ironija sudbine i paragrafa kaže sljedeće: ono što ste uštedjeli bjesomučno tražeći povoljnijeg meštra kako biste auto maknuli s livade, uštedjeli ste onom tko vam je štetu bio dužan nadoknaditi, a ne sebi.
Potpuno obeštećenje će vas u hrvatskoj sudnici zaštititi u lipu i dodati pripadajuće zatezne kamate, ali spekulacije i fiktivni snovi o lakoj zaradi padaju u vodu pred jednim jedinim papirom stvarnim računom. Čist račun, duga parnica, ali na kraju uvijek pobjeđuje gola, dokumentirana istina.
Za kraj, skinimo veo s onog vječnog pitanja koje si svaki vozač postavlja dok gleda u zgužvani blatobran: Jesam li uopće morao bjesomučno tražiti najjeftinijeg meštra i hvatati krivine po rubnim lokacijama? Odgovor je ne, niste!
Kako se to redovito ističe u stavovima suda vi imate potpuno, zakonom zajamčeno pravo sami izabrati servis u kojem ćete popravljati svoj automobil. Niste dužni pristati na ugovorne radionice koje vam osiguranje suptilno nameće pod stolom. Imate pravo odšetati u najskuplji ovlašteni servis, prepustiti im ključeve i tražiti potpuno obeštećenje prema njihovoj tarifi. Imate pravo na naknadu štete čak i ako automobil uopće ne popravite! U tom slučaju, sud bi vam dosudio novčanu naknadu u visini cijena potrebnih za popravak prema redovnom tijeku stvari.
Ali vama se žurilo. Imali ste svoju računicu, auto vam je trebao odmah i niste mogli čekati milostinju osiguranja kao ozebli sunce. I to je potpuno legitimno. Sve pet! Svatko je kovač svoje sreće i svatko donosi odluke vođen vlastitim motivima i životnim prioritetima.
