Vožnja u krug dok tražite kvadrat asfalta za legalan smještaj svog limenog ljubimca dovodi do ludila, bjesnila i očaja. Potpuno je nebitno tražite li ga ispred zgrade, bolnice ili neke ustanove, izraz lica vozača uvijek je isti. To je fiksiran, blago ubojiti pogled koji grozničavo skenira sva četiri ili rikverc-svjetla ili pak žmigavce nekoga tko napokon odlazi. I dok vi strpljivo napredujete brzinom puža na apaurinima, iza vas se stvara kolona nervoznih ljudi koji mahnito okreću očima i ne libe se zvučnim signalom upozoriti vas da im kradete sekunde života.
Zatim nastupa opasan psihološki fenomen: nervoza rađa nepažnju i brzinu. Kada shvatite da mjesta nema, parkiralište se u sekundi transformira iz zone smirenosti u pravu gladijatorsku arenu. Nije problem detektirati što se tada događa u glavi vozača kojem cure minute do ključnog poslovnog sastanka ili pregleda u bolnici. Kreiranje opasne zablude: „Ja tražim parkirno mjesto, ja držim pravac i jezdim svojom stazom. Ovi koji izlaze moraju paziti jer se uključuju u promet. Udari li me tko pri izlasku, sam je kriv! E zabluda! Nije uvijek baš tako! Od značaja je i to ključnog je – jeste li od nervoze povećali briznu, jeste li sveli oprez na minimum i bliže kojeg ste ruba. Pri tom se ne misli na rub živaca.
Jer baš u tom trenutku hoda, odnosno vožnje po rubu živaca može nastati klasična drama. Netko tko napokon odlazi kreće izlaziti prednjim ili još gore bočnim ili čak stražnjim dijelom svog auta. Budući da mu je preglednost zbog drugih parkiranih vozila ravna nuli, on se doslovno izvlači na slijepo, zazivajući ludu sreću da mu netko ne naleti. Da ga uoči, možda propusti. No ponekad sreća izostane. I bum! Projektil koji je bjesomučno galopirao trakom jer „drži pravac“ nalijeće na auto koji izlazi. I tada na scenu stupa hladan tuš domaće sudske prakse o kojem nitko ne govori. Za sve vas koji mislite da je traka na parkingu vaša privatna hipodromska staza na kojoj možete slobodno galopirati ili puzati, stiže otrježnjenje iz sfere stvarnog života, točnije, spozaja što o tome misle sudovi u postupku naknade štete. Da stvar ne ostane na razini ulične svađe i pjenjenja, pobrinuo se Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u svojoj presudi Gž-307/2026-2 od 28. srpnja 2026. godine.
Scenarij iz spomenute presude je klasični triler s parkirališta: jedan auto prednjim dijelom izlazi sa svog parkirnog mjesta, a na njega nalijeće vozačica koja vozi sve u šesnaest u nakani da napusti prepuni prostor jer parkirno mjesto nakon upornog i dosljednog traženja našla nije. I naravno da bi svaki drugi amaterski djelitelj pravde bez zadrške zaključio kako je tu isključivo kriva i odgovorna ona koja je izlazila s parkirnog mjesta. Ona mora paziti kad se uključuje na parkirališni kolnik i stati ako joj netko nailazi. Nije bitko tko, odakle i kojom brzinom. Imaš propustiti sva vozila u dolasku i prolasku i tek onda se isparkirati. No stvari nisu tako jednostavne! Što ako drugi prebrzo voze parkirališnim kolnikom? Što ako se ne drže svoje strane, nego su na suprotnoj ili na sredini. Kojom brzinom se vozi po parkiralištu? Gdje to piše? Ima li znak ograničenja brzine? Ako nema? Pravilo što nije zabranjeno, dopušteno je?
Uvjerenje da to što se vi krećete parkirališnim kolnikom a drugi isparkiravaju daje vama apsolutni imunitet i status posve nevinog jer vi zadržavate pravac, pokleknulo je kroz stav suda. Zapravo, sud je kroz nalaz vještaka u ovoj stvari postavio sve na svoje mjesto. „Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se vozilo kretalo brzinom od oko 40 do 50 km/h, koja brzina tehnički ne bi bila nedopuštena jer nema posebnog ograničenja brzine kretanja na mjestu štetnog događaja, ali da ista ne bi bila primjerena parkirališnom prostoru gdje je realno za očekivati uključivanje i isključivanje u promet zbog parkirališnih mjesta.“
Dakle na parkiralištu tehnički možda nema znaka o dopuštenoj brzini kretanja, ali ima životnog, logičnog i pravnog razuma! To što na parkingu nema znaka s brojem “10” ili “20” ne znači da je to njemački Autobahn. Brzina od 40 do 50 km/h na takvom prostoru je pravni grijeh jer je to mjesto gdje se, ponovimo sudske riječi, realno ima za očekivati uključivanje i isključivanje iz prometa.
Pored toga, premda možda na parkirališnom prostoru nema iscrtanih traka, to vam ne daje pravo da vozite ni lijevom stranom, a ni sredinom u maniri ratnih pobjednika što hitaju prema trijumfalnim vratima. I na parkirališnom prostoru potrebno je kretati se u skladu s pravilima iz čl. 51. stavak 1. ZSPC-a te čl. 47. stavak 2. istog tj. što bliže desnom rubu kolnika. Da je to učinjeno, do prometne nezgode ne bi došlo u ovom postupku naknade štete bez obzira na izlazak jednog vozila s parkirališnog mjesta na parkirališni kolnik.
Sud je u ovom slučaju morao odmjeriti odgovornost dvaju zakonska teškaša. S jedne strane, tu je članak 45. stavak 1. ZSPC-a koji stišće vozačicu koji izlazi, jer ona: „prilikom uključivanja u promet s parkirališnog mjesta nije na odgovarajući način provjerila može li se doista uključiti u promet na parkirališni kolnik, skretanjem udesno s parkirališnog mjesta, na siguran način, odnosno bila je dužna propustiti sva vozila koja su se kretala parkirališnom cestom“.
No s druge strane stoji famozni članak 51. stavak 1. istog Zakona koji jasno kaže: „vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku“.
Kada se ovi propisi sudare, matematika osiguranja postaje vrlo jasna. Na scenu stupa članak 1072. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) koji propisuje:„kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više osoba, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj. Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. Ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo. Krivnjom vlasnika smatra se i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio.“ Budući da je u ovom slučaju utvrđena obostrana krivnja, ceh je podijeljen pola-pola!
Kad se podvuče crta ispod ovog slučaja, na asfaltu ostaje ležati srušen najveći ego-mit hrvatskih vozača. Ključna bit ove presude, njezina najdublja pravna i životna pouka, ne stane u suhoparni paragraf, nego u tri neoboriva zaključka koja bi valjalo znati.
To što galopirate sredinom parkinga kako biste imali „bolji pregled“ za ugrabiti mjesto prije drugih, vi zapravo svjesno kršite zakon. Članak 51. ZSPC-a vas obvezuje da predvidite zapreku i pješaka, i dijete, i onog nesretnika koji slijepo izvlači nos ili stražnji dio auta s parkinga. Ako naletite tom brzinom, zaboravite na priču „ja sam držao pravac, on je kriv“. Vaša polica obveznog osiguranja itekako će platiti ceh vaše bahatosti, a članak 1072. ZOO-a će vas kirurški oguliti kroz podijeljenu krivnju.
Pored toga, nedvojbeno je kako je puzanje je vrlina, a oprez obveza. To bi bila pouka za onoga tko izlazi s parkirališnog mjesta. Ako ste vi oni koji napuštaju parking mjesto, bočno, rikverc ili prednjim dijelom, vaša je sudbina da milite. Znamo da ne vidite ništa od glomaznih SUV-ova i dostavnih kombija. Ali zakon vas kroz članak 45. ZSPC-a stišće: dužni ste propustiti vozila. Puzite milimetar po milimetar, očekujte bjesomučne jurilice kojima se žuri i ponesite sa sobom zadnji atom strpljenja. Ovo je najvažnija praktična pouka ako vas netko pomete dok izlazite s parking mjesta, ne pristajte odmah skrušeno i u šoku priznati apsolutnu krivnju! Pogledajte oko sebe. Je li vas onaj drugi udario dok je divljao 40 ili 50 na sat? Je li vozio po sredini umjesto da se držao desnog ruba kolnika prema članku 47. ZSPC-a? Kao što vidite iz prakse Županijskog suda, pravda i odgovornost se i te kako mogu dijeliti. .
Parking je zajednička arena. Ako u njoj galopirate ne očekujući druge koji će izaći s parkirnih mjesta ili istrčati između vozila zbog tuge, nervoze ili sretnih misli, nebitno, sud će vas spustiti na zemlju i udariti po džepu. Zato, kad idući put odvozite onaj 34. krug u potrazi za parkirnim mjestom posve sluđeni od 35 minuta uzaludnog traganja, udahnite. Milite, gledajte desno i držite se svoje strane. Jeftinije je puzati u miru, nego dijeliti tisuće eura štete na sudu.
