Kada vas prekršajna tijela pozovu da sami dostavite podatke o osobi koja je upravljala vozilom, i to s očitom svrhom da bi vas kazna lakše stigla, čovjek se uistinu nađe na golemim mukama. S jedne strane, suočeni ste sa zakonskom obvezom, dok s druge strane prorade unutarnji otpori prema onome što u narodu često doživljavamo kao prisilno samookrivljavanje, doušništvo ili, pojednostavljeno rečeno, cinkanje samoga sebe ili svojih najbližih. Obveza dostave podataka o osobi koja je upravljala vozilom obveza je kod koje svaka neoprezna laž ili prozirni pravni manevar vlasnika vozila, umjesto spasa, donosi drastičnu novčanu kaznu. Kako, dakle, stvari stoje kada se zakonska odredba promatra kroz narodni inat, sudske zablude i tešku pravnu zbilju?
Vlasnik vozila, odnosno korisnik, dužan je na zahtjev policijskog službenika ili službene osobe jedinice lokalne samouprave dati vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Pritom se dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je vozilo dano na upravljanje. Novčanom kaznom u iznosu od 660,00 do 1990,00 eura kaznit će se za prekršaj vlasnik vozila (ili odgovorna osoba u pravnoj osobi) ako u roku od 15 dana ne da vjerodostojan podatak. To bi bilo što se zakona tiče! Imate obvezu, imate cijenu nepoštivanja obveze i imate jasnu napomenu da ne možete naslagati 20 imena kako bi institucije umjesto vas odrađivale posao identifikacije.
Kad na kućnu adresu stigne čestitka iz MUP-a s fotografijom tvog vozila koje je proletjelo kraj kamere ili zaglavilo na mjestu na kojem nije dopušteno parkirati, unutra te čeka formular. Lijepo te pita: Tko je kritične zgode sjedio za volanom?
Tada proradi moralna dilema epskih razmjera. Kreće filozofiranje: Ako prokažem kuma, ženu ili brata, ja sam izdajica i doušnik! Ako prijavim sebe to je samokažnjavanje! Pa gdje je tu pravo da ne svjedočim protiv sebe ili sebi bliskih?! Visoki prekršajni sud i Ustavni sud RH su tu priču odavno apsolvirali. Dostava podataka nije svjedočenje niti okrivljavanje to je zakonska obveza vlasnika vozila da brine o svom vlasništvu. Automobil je opasna stvar. Ako si ga nekome dao, moraš znati kome. To nije cinkarenje, to je zakon.
Sudska praksa svjedoči o iznimnoj kreativnosti kada je u pitanju izbjegavanje plaćanja kazni. Kroz sudnice su prošli svakakvi štosevi na koje su se vozači vadili.
Prednjači strategija Švedski stol: Vlasnik dobije dopis i u obrazac uredno upiše: „Auto vozimo ja, žena, punica, sin, susjed Ivo i ujak iz Njemačke. Netko od njih je, a vi utvrdite tko.“ Zapamtite, zakon jasno kaže: dostava podataka za više osoba smatra se nevjerodostojnom i kažnjava se kao da podatke niste ni dali.
Nerijetko je viđena i strategija Selektivna amnezija: „Bilo je to prije tri mjeseca, ja patim od zaboravljivosti i ne mogu se sjetiti što sam jučer jeo, a kamoli tko mi je vozio auto.“ Sud na ovo kaže: Tvoja dužnost kao vlasnika je voditi evidenciju o svom vozilu. Ako zaboravljaš, piši! Kazna ostaje. Vlasnik vozila dužan je u svakom trenutku znati i voditi brigu kome vozilo daje na upravljanje (stav iznesen u presudi Visokog prekršajnog suda, Ppž-2509/2021).
Učestala je i strategija Međunarodna tajna: navođenje imena prijatelja iz neke daleke, egzotične zemlje izvan EU (npr. prijatelj John iz Gane ili Hans iz Argentine), bez adrese ili broja vozačke dozvole. Sud takve nepotpune podatke, očekivano, ne prihvaća.
A da mašta nema granica, potvrđuje i presuda Visokog prekršajnog suda RH, broj Ppž-4174/2024, gdje je okrivljenik odlučio testirati zakone fizike, logike i hrvatskog pravosuđa. Čovjek je nepropisno parkirao vozilo, a potom je zaradio kaznu jer nije dostavio podatke o vozaču. Žalio se! I što mislite, je li se pokajao ili pokušao ublažiti stvar? Ma kakvi! On u svojoj žalbi posve nedvojbeno ističe kako je obrazac popunio tako što je naveo da – nitko nije upravljao vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Njegov rezon bio je jednostavan: ako vozilo stoji parkirano i ugašeno, logično je da njime u tom sekundu ne upravlja baš nitko.
Ali to nije sve. Okrivljenik je sucima odlučio otvoriti dušu i detaljno opisati gdje je i zbog čega ostavio auto. Jada se kako on nije nikome ometao kretanje, a unatoč tome je ispod brisača našao čestitku. I naravno, proradio je vječni obrambeni mehanizam naših vozača: „A ono vozilo parkirano pored mene, koje je stvarno smetalo, e ono nije dobilo kaznu! Gdje je tu pravda?!“
U postupku koji se vodi zbog nedostavljanja podataka o vozaču, jedina tema je dostava podataka! Jesi li ih dostavio kako zakon nalaže ili ne? Gdje si parkirao, jesi li išao po lijek, po kruh ili si stao samo na dvije minute s upaljena sva četiri žmigavca, to uopće nije predmet ovog postupka. Policiju i sud u ovom trenutku ne zanima tvoja životna priča. Dobio si dopis s jasnim i jednostavnim pitanjem koje traži ime, prezime, OIB i adresu čovjeka koji je vozio. Točka. Kraj priče.
To što je auto pored tebe prošao nekažnjeno, ili što tvoje nepropisno parkiranje nikome nije smetalo, možete okačiti mačku o rep. Visoki prekršajni sud je okrivljenika nježno prizemljio: okolnosti u kojima je došlo do krivog parkiranja bile bi važne samo da je uredno popunio obrazac s podacima o vozaču, pa da onda taj konkretni vozač na sudu objašnjava zašto je tako stao.
Međutim, u trenutku kad na papir napišeš da je vozio – nitko, automatski skačeš u potpuno drugi, puno skuplji prekršaj. Sam sebe si matirao. Od tog sekunda, izvorni prekršaj parkiranja pada u zaborav, a odgovaraš isključivo za svoju uličnu filozofiju i nedostavu podataka. Što se kaže: Tražio veću pogaču, izgubio i onu iz torbe!
I tu dolazimo do one stoljetne dileme je li bolje vrabac u ruci ili golub na grani. Pravno i financijski je neusporedivo isplativije podmiriti izvornu kaznu za krivo parkiranje ili prekoračenje brzine nego se upuštati u rizične pravne eksperimente, tvrditi da je vašim vozilom upravljao – nitko, možda čak nekoliko njih ili se braniti potpunom amnezijom. Time riskirate minimalno 660 eura kazne i sudske troškove. Na vama je da napravite računicu. Sada kada znate što nikako ne prolazi, odluka je puno jednostavnija, zar ne?
