Najveća opasnost na cestama nije nedostatak tehnologije. To je trenutak kada vozač počinje vjerovati da ga je tehnologija učinila nepobjedivim. To je, pak, iluzija koju nijedan sigurnosni sustav ne može popraviti. Danas vozimo automobile koji gotovo nemaju nikakve veze s onima iz prošlih desetljeća. Kabine su luksuzne i bolje izolirane, a elektronički sustavi stalno interveniraju kako bi ispravili pogreške prije nego što ih vozač uopće primijeti. Rezultat je da se često mijenja osjećaj brzine, udaljenosti i opasnosti.
Postoje teorije koje znanstvena zajednica ne prihvaća u potpunosti, ali uspijevaju ostati relevantne jer dotiču dublju istinu o ljudskom ponašanju. Jedan od njih je takozvani Peltzmanov efekt, koji je formuliran 1970-ih i tvrdi da kada se ljudi osjećaju zaštićenije, imaju tendenciju preuzimati veći rizik. Danas u modernom, velikom SUV-u 130 km/h može izgledati kao skromna brzina putovanja. Buka je ograničena, stabilnost impresivna, a elektronika stalno radi u pozadini. Vozač ima potpunu kontrolu. U stvarnosti, međutim, zakoni fizike ostaju nepromijenjeni, a kontrast postaje još izraženiji kada se vozač automobila usporedi s motociklistom oko kojeg njega nema zaštitne “mreže”. Vozač automobila, naprotiv, nalazi se unutar metalnog kaveza punog zaštitnih sustava. Automobilska industrija ulaže milijarde eura u tehnologije aktivne sigurnosti. Automatsko kočenje, zadržavanje trake, aktivni tempomat, prepoznavanje pješaka i deseci drugih sustava obećavaju sigurnije kretanje. I doista, nude značajne prednosti. Problem nastaje kada čovjek počne vjerovati da tehnologija može zamijeniti njegovu pažnju. Što se automobili više razvijaju, to je lakše zaboraviti da vožnja ostaje aktivnost s pravim posljedicama. Pogrešna procjena, trenutak nepažnje ili prevelika samouvjerenost dovoljni su da moderan i siguran automobil pretvore u ozbiljnu nesreću.
Što se više osjećamo zaštićeno, to više truda moramo uložiti da se sjetimo da nismo neuništivi. To bi bio Peltzmanov efekt u praksi, piše newsauto.gr.
