Visokoradioaktivni otpad smatra se jednim od najopasnijih nasljeđa čovječanstva. Kako bi se problem riješio na samom izvoru, TUD planira izgradnju eksperimentalnog reciklažnog reaktora pod nazivom DEMO, u sklopu projekta transfera tehnologije utemeljenog na konceptu reaktora s rastaljenom soli. Reaktor bi trebao omogućiti dobivanje energije i vrijednih materijala iz visokoradioaktivnih tvari nastalih tijekom rada lakovodnih nuklearnih reaktora. Kao ostatak procesa ostali bi samo fisijski produkti, odnosno proizvodi nuklearne fisije, za koje prema predviđenom konceptu ne bi bilo potrebno odlaganje u skladu sa zahtjevima zakona StandAG.
Rad eksperimentalnog reaktora DEMO trebao bi dokazati da se istrošeno nuklearno gorivo i vitrificirani radioaktivni otpad mogu izravno pretvoriti u održivu, niskougljičnu energiju i fisijske produkte čije je vrijeme poluraspada uglavnom kratko, bez skupih kemijskih postupaka prerade koji se uobičajeno primjenjuju. Osim toga, planirana je proizvodnja radionuklida za medicinsku i tehničku primjenu. Projekt bi trebao ostvariti i sinergijske učinke s istraživanjima fuzijske energije.
Među potencijalnim lokacijama za izgradnju postrojenja spominju se postojeći istraživački centar Rossendorf, kojim upravlja VKTA, te industrijske lokacije u procesu gospodarske transformacije u Lužici, poput Schwarze Pumpe i Boxberga. Reaktor bi imao maksimalnu toplinsku snagu od 50 MW, a predviđeno je njegovo korištenje tijekom 20 godina. Procijenjena javna ulaganja iznose približno 1,95 milijardi eura. Samo faza razvoja i izgradnje trebala bi trajati najmanje pet godina.
Projekt DEMO strateški je osmišljen tako da se njegova izgradnja može provesti u okviru važećeg njemačkog Zakona o atomskoj energiji (AtG), budući da ne bi uključivao komercijalnu proizvodnju električne energije ni preradu nuklearnog goriva. Nakon izmjena zakona, utemeljenih na rezultatima ovog projekta, komercijalne elektrane mogle bi se već od 2045. uključiti u proizvodnju klimatski neutralne energije.
Koncept ponovne uporabe istrošenoga nuklearnog goriva ima osobito velike političke i regulatorne implikacije. U Njemačkoj je potraga za konačnim odlagalištem visokoradioaktivnog otpada iznimno složen i društveno kontroverzan proces, podložan strogim propisima Zakona o odabiru lokacije (StandAG). Pristup Tehničkog sveučilišta u Dresdenu, koji se temelji na transmutaciji bez prethodne prerade goriva, obećava da bi potreba za takvim odlagalištem mogla postati suvišna.
Gospodarski i društveni potencijal projekta iznimno je velik. Transmutacijom radioaktivnih materijala uklonila bi se potreba za konačnim odlagalištem prema zahtjevima zakona StandAG, čime bi se, prema procjenama, moglo uštedjeti oko 50 milijardi eura. Osim toga, tehnologija bi omogućila iskorištavanje energetskih resursa ekvivalentnih čak 300 puta većoj količini od njemačke godišnje potrošnje električne energije.
Za Sasku i uključene kompanije to predstavlja priliku za stjecanje globalnog tehnološkog vodstva i ostvarivanje golemih gospodarskih koristi, posebice kroz izvoz ove tehnologije. Studija izvedivosti, koju je vodilo Tehničko sveučilište u Dresdenu uz financijsku potporu Savezne zemlje Saske, predstavlja znanstvenu osnovu za realizaciju projekta. U njoj su definirani potrebni koraci te postavljeni temelji za izradu detaljnog razvojnog plana s pouzdanim vremenskim okvirom. Cilj je osigurati energetsku neovisnost i konkurentnost Europe, istodobno potičući šire prihvaćanje projekta u javnosti i političkim krugovima. Ključni argument pritom je mogućnost rješavanja, odnosno značajnog ublažavanja jednog od najvećih problema nuklearne energetike – konačnog zbrinjavanja visokoradioaktivnog otpada.
