Mitska Dalmacija, ona koja se ostavlja s navlaženim očima “s Perkovića, preko Knina”, nestaje kao što, uostalom, nerijetka hrvatska mjesta gube svoju autentičnost. Eto, Zagreb nije svijetli primjer križanja suvremene arhitektonske plastike sa starim građevinama, a Jadranska magistrala prema Makarskoj doima se kao tematski park i posveta turobnoj visokoj uporabnoj prilagodljivosti betona. Gdje je nekad gospodario razum, sad temelje bez suvišnih pitanja diže novac, a gdje su mukotrpno radili kamenoresci, sad nastupaju armirači.
U splitskom Velom Varošu čovjek se još osjeća kao u Dalmaciji koju želi, onu koja se budi kasno, živi sa zvukom mandoline i živopisnim dovikivanjima susjeda s prozora, a ljeti liježe u omari koju blaži maestral. Ma koliko god to naselje na padini Marjana, što počinje tik iza Prokurativa, ranjavali tupim interpolacijama ili aneksima – kako god nazivali te građevinske intervencije u nešto što je u svojoj biti savršeno takvo kakvo jest.
– Pri večere zna san s pokojnin slikaron Vidovićen, sinon velikog slikara, prošetat kaletan Veloga Varoša. Iz svake kuće dopira je miris bakalara, uz ponistre vidili su se bori, u potleušican na stole bile tavaje – napisao je o jednoj Badnjoj večeri splitski pisac Miljenko Smoje, rođen u Varošu.
Veli Varoš bio je skromno predgrađe Splita. Dok su gospoda unutar gradskih zidina uživala određenu sigurnost, tada izloženo naselje radnika i sirotinje bilo je otkriveno i nebranjeno, otvoreno za upade turske vojske. Tek u 17. i 18. stoljeću Veli Varoš počeo je rasti lišen straha od provala osvajača. Danas je njegova autentičnost ponegdje narušena invazivnim ljudskim komforom, koji je atavistička potreba da se na svaki objekt utisne vlastiti pečat i da ga se beskompromisno prilagodi vlastitim potrebama, pa ćete osobito u dvorištima naići na uvredljivo sjedinjenje bolje prošlosti i agresivne sadašnjosti. Originalne kuće često su širene mimo svojih dimenzija i ukusa. Veli Varoš je sad, nasreću, zaštićena cjelina – za mnoge je objekte prekasno, ali ostalo je dovoljno onih što vizualno objašnjavaju splitske korijene. Grad kakvoga pamtimo iz Smojinih rukopisa ili Splitskog akvarela, mjuzikla Ive Tijardovića. Upravo je on tijekom jedne šetnje sa slikarom Emanuelom Vidovićem naišao na kućicu koja je zdravom splitskom ironijom prozvana Vila Ridulin i ona ga je toliko očarala da joj je posvetio i riječi: “O kućo mala, sva moja divna radosti”.
Zastavši ispred te iste Vile Ridulin, koja s vilama kakve viđamo na Beverly Hillsu shvatio sam otkud Tijardoviću nadahnuće. Čuvši glasne razgovore uskim ulicama razbistrilo mi se zašto je Smoji možda bilo lakše nego nekim drugim piscima. Dalmatinska, splitska ili, ako već hoćete, velovaroška originalnost blagotvorno djeluje na kreativne procese u čovjeku, snažeći ga poput energetskog napitka specifičnom mudrošću i humorom.
U iskrižanim uskim kalama čovjek gubi predodžbu da je samo dvjestotinjak metara dalje riva, da umjesto kakofonije splitskog lungo marea, na kojem je važno prodefilirati u punoj i luksuznoj monduri, ovdje vriju glasni razgovori o ‘Ajduku i drugim (ne)važnim životnim temama. Pogleda zaustavljenog visoko na pročeljima sa smiješkom gledam tiramole, štrikove na kojima se na oštroj zimskoj buri suši uredno razvrstani veš, teško se rastajem od uređenih balatura s biljkama i cvijećem. Nabasao sam na ranoromaničku crkvicu Svetog Mikule iz 11. stoljeća, dokaz koliko je Veli Varoš uistinu star i spomenički vrijedan. Nju je sumještanima široe ruke darovao neki uglednik Ivan zajedno sa svojom ljubljenom ženom Tihom.
Veli Varoš je važan generator sve značajnijeg splitskog turističkog uspjeha i nemali broj inozemnih gostiju iz džepa će izdvojiti pozamašni iznos kako bi spavali u nekom od uređenih apartmana, što nosi još jednu opasnost. Zamislite Varoš bez njegovih stanovnika i mirisa bakalara koji je Smoji bio toliko vrijedan da ga je odlučio zapisati. U nadi da turizam bez svojstava neće preuzeti većinu varoških kuća, na tome mjestu uvijek se želim osjećati kao u arhetipskoj Dalmaciji koju čovjek s kontinenta doživljava mjestom neposrednosti i neprocjenjive arhitektonsko-običajne endemičnosti.
