Često nas u automobilima tjera neka sila koja nam priječi da zapažamo krajolik oko sebe. Ponekad je to poslovni automatizam u kojem smo mislima negdje daleko, ponekad su to hitne obiteljske obveze pa nam pejzaži promiču poput dvodimenzionalnog prikaza na satelitskoj navigaciji kao neki zeleni, sivi i smeđi toponimi bez osobita značenja. Možda je to znak da bismo trebali usporiti gibanje, kako u životu, tako i na cesti, pa bismo onda, barem perifernim vidom, mogli zapaziti bogato spomeničko naslijeđe našeg naroda. Pilovi, poklonci, spomen-stupovi, raspela ili krajputaši uglavnom su dio kulture sjevernih hrvatskih regija. Postavljeni uz ceste, oni su mjesta gdje bi ljudi trebali zastati i duhovno se okrijepiti.
– Nazivi ujedno upućuju na njihov izgled: pilovi su stupovi koji na vrhu nose skulpturu ili reljef, poklonci su niše ili kapelice s kipom ili slikom svetačkog lika, a raspela križ s raspetim Kristom koji su, zajedno s Bogorodicom, među najučestalijim ikonografskim temama. Osobitu pažnju privlači i tip Trpećeg Krista, u narodu poznatiji kao Zubobolni Kristuš ili Žalostni Jezuš, koji prikazuje Krista kako zamišljen sjedi glave oslonjene na ruku. Najčešće su rađeni iz kamena kako bi što dulje odolijevali vremenskim uvjetima. Obilježavanje prostora (vjerskim) znakovima poznato je još od antičkoga doba, i to ne samo u kulturama europskoga podneblja. Na području Hrvatske tragovi javne spomeničke plastike mogu se pratiti od sredine 1. st. pr. Kr. kad su pronađeni primjeri javne svjetovne skulpture podignute u čast vladara ili članova njihovih obitelji te kultne skulpture rimskih božanstava. Premda nisu nepoznanica ni u srednjemu vijeku, nenadmašiv procvat pilovi doživljavaju diljem srednje Europe od 17. stoljeća potaknuti zanosom poslijetridentske reforme Katoličke crkve – objašnjava Martina Ožanić, prof. povijesti umjetnosti, viša stručna savjetnica – konzervatorica za pokretna kulturna dobra u Konzervatorskom odjelu u Zagrebu.
Znak vjerske pripadnosti
Gledajući ih uz cestu sama se posebi nameće ideja da su si njihovi graditelji željeli osigurati sreću na putu. Kakva je, općenito, njihova uloga ili, preformulirajmo to pitanje, zbog čega su ih gradili?
– Potreba za posvećenjem svog okruženja od davnina je svojstvena svim narodima, nastojeći tako ‘spustiti’ svece na Zemlju da borave u našoj svakodnevnoj blizini, a posebno zaslužnim smrtnicima i plemenitom rodu odati počast uzvisujući ih u visinu, doslovno i simbolički. Osim brojnošću različitih tipova, pilovi se razlikuju i po ulogama: od spomen-svjetla mrtvima uz groblja kao simbola besmrtnosti duše, zavjetnih spomenika podignutih kao zahvalu za spasenje od pošasti i zla (od kuge, bolesti, ratova, požara) do one primjenjivije uloge orijentacijskih točki u prostoru (primjerice, na hodočasničkim putovima ili raskršćima) ili kao oznake teritorijalnih granica. Nerijetko ih se postavlja kao svojevrsne branitelje od nedaća, pa se tako primjerice kip sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika od poplava, postavlja uz mostove, ili sv. Florijana, zaštitnika od požara, u naselja upoznata s razaranjima vatrene stihije. Rastuća popularnost pilova u doba nakon Tridentskoga koncila (trajao od 1545. do 1563. godine) povezana je njihovom novom ulogom i novim značenjem promicatelja katoličke vjere, s obzirom na to da je čašćenje svetaca bitna odrednica katoličkog identiteta. Podizanje svetačkih spomenika na otvorenom prostoru postao je tako nedvojbeni vizualni znak vjerske pripadnosti, poput stalno prisutnog trodimenzionalnog manifesta. Vrijedi spomenuti da su ih gotovo s jednakim žarom podizale sve društvene skupine, od plemićkih obitelji, gradskih uprava, crkvenih predstavnika, ali i seoskih žitelja.
Najviše ih je iz 17. i 18. stoljeća
Krenete li, primjerice zagorskim ili međimurskim cestama na mnogim raskrižjima uzdignuta su raspela, poklonci, krajputaši… U nekim dijelovima Hrvatske nisu tako česti.
– Rasprostranjenost kamenih javnih spomenika u Hrvatskoj karakteristika je sjeverozapadne regije, s najgušćom koncentracijom u Međimurju gdje često dominiraju krajolikom tvoreći slikoviti prizor skladno uklopljeni u ljepotu prirode. Međutim, za razliku od drugih srednjoeuropskih zemalja, iz ranijih srednjovjekovnih vremena ostalo ih je puno manje, ako i uopće. Najviše ih je iz 17. i 18. stoljeća, a osobito se izdvaja grad Varaždin kao jedinstveni primjer oko čijih je zidina u to vrijeme raspoređeno čak dvadesetak pilova poput okamenjene svetačke straže protiv nesreća. Svi su bili razmješteni izvan gradskih zidina, osim jednog koji je stajao pred isusovačkom crkvom Uznesenja Marijina, a koji je danas pohranjen u zbirku Gradskog muzeja. Ovaj obrambeni prsten nijemo progovara o predanoj pobožnosti njegovih stanovnika koji je javni prostor želio oplemeniti vizualnim podsjetnicima na uslišane molitve upućene nebeskim zaštitnicima. I drugi su gradovi kontinentalne Hrvatske ‘utkali’ vjerske znamene u svoj ambijent trgova i parkova, poput Zagreba, Požege, Osijeka, Bjelovara, Koprivnice i drugih, jednako kao i nebrojena manja mjesta. Susrećemo ih uzdignute u središtu naselja, ali i na pomalo zabačenim i neočekivanim mjestima, poput vinograda, polja i šumaraka.
Lokalni majstor, malo drveta, stakla i betona
O njihovoj umjetničkoj vrijednosti povjesničarka umjetnosti Martina Ožanić kaže:
– Kameni pilovi podignuti u većim gradskim središtima redovito su djela značajnih umjetničkih dosega, a iako povijesni izvori često ne otkrivaju imena njihovih tvoraca, očito je riječ o kvalitetnim majstorima koji su ponekad angažirani i iz susjednih zemalja. Većina krajputaša možda nema toliko naglašenu umjetničku kvalitetu te ih u prvom redu odlikuje spomenička ili povijesna vrijednost. Često odražavaju skromno kiparsko umijeće lokalnoga majstora s izraženim rustikalnim značajkama, no svakako im ne nedostaje šarma i pučke ljepote. Ranije je postavljanje javnih spomenika neizostavno sadržavalo i političku/vjersku/propagandnu poruku, a tek se sredinom 20. stoljeća skulpture u javnom prostoru podižu najčešće zbog svojih umjetničko-estetskih vrijednosti. Nažalost, s vremenom su mnogi krajputaši izgubljeni ne uspjevši preživjeti građevinske intervencije ili su propali uslijed djelovanja atmosferilija i dotrajalosti. Danas očuvani primjeri stoga predstavljaju dragocjena svjedočanstva pobožnosti naših predaka koji su nastojali ispuniti zajednički ambijent zagovornicima za spas ljudske duše. Možda se doimaju kao relikt prošlosti ili tek simpatični putokazi koji u borbi s tehnološkim dostignućima izvlače deblji kraj, no zaslužuju našu brigu kako bi za buduće naraštaje sačuvali ovaj dio hrvatske baštine od potpunog nestajanja.
Ovome ne treba ništa dodati, osim: zaustavite se i pogledajte ovu izložbu na otvorenom. Ona govori mnogo o tome što smo bili i što jesmo, kao i ostalom sve što nas okružuje i sve što nam se zbivalo i zbiva. Pilovi, poklonci, spomen-stupovi, raspela ili krajputaši su nijemi spomenici, ali i bez riječi govore mnogo o našoj duhovnosti i potrazi za utjehom, nadahnućem i duševnim mirom.
