Jesu li ljudi samo obične lutke na koncu iz kakve dječje predstave kojima upravljaju nepojmljivo snažni superstrojevi? Je li čitav svijet zapravo spektakularna računalna igrica u kojoj se kakav imaginarni gamer poigrava s našim sudbinama?
Ovu nevjerojatnu teoriju su 1999. godine u poznatom filmu The Matrix s Keanu Reevesom i Laurenceom Fishburneom u glavnim ulogama iznimno uspješno razradila braća Laurence i Andy Wachowski (nakon promjene spola sestre Lana i Lilly). U spomenutom blockbusteru, čija se radnja odvija u budućnosti, stvarnost koju je doživljavala većina ljudi bila je zapravo simulirana stvarnost koju su kreirali tzv. svjesni strojevi (umjetna inteligencija).
Četiri godine nakon premijere The Matrixa na ovu temu je u sličnom duhu pisao i Nick Bostrom. Slavni švedski filozof sa Sveučilišta u Oxfordu u svojim se radovima 2003. godine pitao nije li sve ono što smo dosad učinili ili ćemo tek učiniti rezultat kakvog supernaprednog računalnog koda!?
Štoviše, profesor Bostrom je otvoreno sugerirao da bi svaku našu emotivnu vezu, svaki ljudski osjećaj, svako sjećanje… mogle generirati banke superračunala.
Supermoćna računala dvaput brža od mozga
Ova zastrašujuća Šveđaninova teorija, po kojoj se zapravo nalazimo u stanovitom digitalnom zatvoru u koji su nas zaključali naši daleko napredniji potomci, punih je deset godina bila na marginama filozofskog (i znanstvenog) promišljanja. Sve dok se ovih dana nije javio Rich Terrile, direktor Centra za evolucijsko računanje i automatizirani dizjan u jednom od brojnih NASA-inih laboratorija, koji smatra da bi određena bića u budućnosti – ljudska ili ostala – mogla koristiti virtualnu realnost za simulaciju vremena u prošlosti u kojima su živjeli njihovi “daljinski preci”.
– Ovoga trenutka najbrža NASA-ina računala su u stanju procesuirati informacije dvostruko brže od ljudskoga mozga. Napravimo li stoga jednostavnu kalkulaciju koristeći Mooreovo pravilo po kojem računala svake dvije godine postanu otprilike dvostruko brža, za očekivati je da će unutar desetljeća moći procesuirati čitav život jednog vitalnog 80-godišnjaka za manje od mjesec dana – upozorava Terrile dodajući kako u kvantnoj mehanici čestice nemaju konačno stanje ako nisu bile promatrane:
– Mnogi su teoretičari potrošili mnogo vremena pokušavajući objasniti ovu tvrdnju. Jedno od objašnjenja glasi da živimo u simulaciji, gledajući ono što trebamo vidjeti kad trebamo vidjeti.
Ideja da je naš svemir samo fikcija koju generira tamo-negdje-nekakav računalni kod mogla bi riješiti brojne povijesne misterije, poput nepostojanja čvrstih dokaza o izvanzemaljcima ili stvarne uloge Tamne tvari (jedan od mnoštva hipotetskih materijala koji se koristi kako bi se objasnile brojne anomalije u Standardnom modelu čestica – onom koji pokazuje da postoji 17 osnovnih čestica koje čine atom). Jer postojanje Tamne stvari moglo bi objasniti zašto se galaksije vrte pri trenutačnoj brzini te uistinu definirati značaj sile teže za što Standardni model čestica još nema pravo objašnjenje.
Lude i malo manje lude stvari
Međutim, na spomen ovakvog The Matrix objašnjenja svemira mnogi sumnjičavo vrte glavom. Jedan od najglasnijih je Peter Millican, profesor filozofije i računalnih znanosti sa Sveučilišta u Oxfordu (Bostromov kolega i suradnik), koji smatra da priča o virtualnoj stvarnosti ima brojne pukotine.
– Ova teorija čini se zasnovanom na pretpostavci da nekakvi superumovi rješavaju situacije na gotovo isti ili vrlo sličan način kako ih rješavamo i mi. Ako pojedinci smatraju da je ovaj svijet samo simulacija, zašto onda misle da bi superumovi – koji su izvan ove simulacije – trebali biti ograničeni istim načinom razmišljanja i metodama koje koristimo i mi?! Također, oni smatraju da se struktura stvarnoga svijeta ne može zasnivati na koordinatnom sustavu, ali istodobno vjeruju da bi superumovi trebali implementirati virtualni svijet upravo koristeći koordinatni sustav. Mislim da teoriju po kojoj je koordinatni sustav dokaz postojanja virtualnog svijeta ne možemo prihvatiti kao vjerodostojnu.
Međutim, unatoč kritičkom pogledu na ovo vrlo radikalno razmišljanje o postanku svijeta, britanski znanstvenik smatra da je spomenuta tema vrijedna daljnjeg istraživanja.
– Bude li se ova The Matrix teorija pokazala praznom, korist će svejedno ostati jer ćemo imati iskustvo razmišljanja o ludim stvarima. A možda jednom u budućnosti te lude stvari uopće neće biti lude.
I dok profesor Millican priča u rukavicama, naš sugovornik, doc. dr. sc. Dejan Vinković ujedno ravnatelj Instituta sinergije znanosti i društva u Čakovcu te direktor tvrtke Oraclum Intelligence Systems, puno je kritičniji. Štoviše, ovaj ugledni hrvatski astrofizičar smatra da predmetna tema nije vrijedna dubljeg promišljanja jer nije zasnovana ni na kakvim znanstvenim postavkama, nego je isključivo riječ o ispraznom filozofiranju.
– Moj je problem s tim pričama iz uvoda što smatram da nemaju znanstvene temelje. OK, Rich Terrile je znanstvenik koji dolazi iz NASA-e, ali i ja razgovaram s brojnim ljudima iz NASA-e, pa to ne znači da su oni automatski nekakvi svjetski autoriteti. Netko drugi će za ovu priču možda reći da je zanimljiva i intrigantna, ali moj je stav da to izlazi iz domene znanosti.
Štoviše, Vinkovićeva je etička dilema da li ovakvi članci više koriste ili štete znanosti. Mogu koristiti znanosti na način da ljude intrigiraju pa se potom više interesiraju za ovakve teme, no u praksi je primijetio veliki problem.
– Kad ljude zainteresirate koristeći neznanstvene argumente poput ovih, koji su potpuno besmisleni i zapravo fantastični, onda ljudi uđu s krivom percepcijom što je znanost i kako funkcionira. U jednom trenutku tada dolazi do sukoba zbog neznanstvenih stvari kojima društvo barata i koje penetriraju u javnu politiku, retoriku političara, svakodnevni život, zdravstvo, zakonodavstvo, reakcije ljudi koji se počinju bojati svakakvih stvati pa čine evolucijski korak unatrag. Tu gubite esenciju.
Nastajemo iz 1 posto čvrste tvari
Inače, doc. dr. sc. Dejan Vinković je doktorirao 2003. godine na poznatom američkom sveučilištu u Kentuckyju, da bi potom četiri godine proveo na Institutu za napredna istraživanja u Princetonu, nakon čega se vratio u Hrvatsku. Tema doktorske dizertacije bila mu je izračun protoka zračenja enegrije kroz oblake plina i prašine oko zvijezda, a to uključuje fiziku vrlo sličnu onoj koju imamo u svakodnevnom životu kad promatramo širenje svjetla kroz oblak prašine ili maglu.
Specifični interesi našeg sugovornika vezani su uz mlade i stare zvijezde, pri čemu su mlade zvijezde iznimno bitne jer jedna od najzanimljivijih priča glasi da iz te prašine nastaju planeti.
– Dakle, 99% mase tog oblaka je plin, dok je 1% prašina, ali mi i postojimo upravo zahvaljujući tom 1% čvrste tvari koja je u oblaku debljine dima cigarete. Ta prašina onda koagulira u sve veće gromade, iz kojih nastaju plinoviti planeti poput Jupitera, ali i Zemlje. Kod starih zvijezda je suprotan proces – objašnjava Vinković. Tamo zvijezda prije smrti ispušta plin, oslobađa se svoje atmosfere i taj je plin obogaćen težim elementima koji kondenziraju u prašinu. Ta prašina potom odlazi natrag u svemir i sudjeluje u stvaranju novih svjetova – planeta oko drugih zvijezda. Dakle, naši atomi od kojih smo satkani su nekad stvarali zvijezde.
Što se tiče vremena nastanka Zemlje, Vinković tvrdi da se taj trenutak dogodio prije otprilike 4,5 milijarde godina, no priznaje da nam nedostaju fini detalji.
– Ne znamo, na primjer, kako je prašina narasla od 1 mikrona do 10 mikrona. Također, vidimo da je zahvaljujući grijanju i zračenju prošla nekakvu metamorfozu pa se pretvorila u drugu kristalnu formu, ali ne znamo kako se to dogodilo. Vidimo samo jedan trenutak u evoluciji, pa ako promatramo tisuću takvih sustava, dobijemo tisuću različith sekvenci. Zamjećujemo kako taj proces ide i ako ga usporedimo sa Sunčevim sustavom. Dobivamo fascinantno slične vrijednosti, a to je pomalo iznenađujuće jer je riječ o dosta kaotičnom procesu.
Dejanova velika motivacija u pozadini svih ovih priča je priča o životu jer nas na kraju dana sve zanima kako je iz nežive tvari točno nastala živa stvar – prva molekula ili prva stanica. Kad je točno krenula abiogeneza (nastanak žive tvari iz nežive), nije poznato, ali postoji procjena da su najstariji fosili nakupina bakterija u takozvanim stromatolitima stari oko 3,5 milijarde godina. Dakle, život je morao krenuti puno prije toga, pri čemu treba uzeti u obzir da je ta prva faza razvoja trajala milijardama godina, gdje smo morali imati planet koji je tijekom čitavog razdoblja imao uvjete u kojima taj proces nikad nije bio do kraja uništen.
– To neuništavanje i otpornost života na velike stresove, to preživljavanje u ekstremnim uvjetima, daje nadu da život možda nije ograničen samo na Zemlju, nego i na druge planete ili svemir – odškrinuo je vrata ugledni hrvatski znanstvenik postojanju izvanzemaljaca.
Društvo bez znanosti ovisi samo o ljudima na vlasti
Zašto su ljudi toliko podložni pogrešnim, neznanstvenim pričama? Profesor Dejan Vinković smatra da to nema nikakve veze s ljudskom inteligencijom, nego da je riječ o puno kompleksnijem problemu. Za svako društvo je bitno da postoji proces filtriranja određenih informacija gdje znanost ne daje moralne i etičke odgovore, nego činjenice i možda procjenu rizika, a onda društvo iz tih činjenica gradi određenu politiku. Ako društvo nema kvalitetan kadar u javnim institucijama, s jasno definiranom internom hijerarhijom, onda baš sve prolazi kroz sustav i sve ovisi samo o onome tko je na vlasti. U javnim politikama svakodnevno se donosi golemi broj odluka koje na veći ili manji način mogu utjecati na naše živote te zato razvijene države imaju kvalitetnije postavljen sustav donošenja odluka kako bi bile što više utemeljene na dokazima. Zbog toga su upravo javne politike temeljene na dokazima nešto na čemu Europska unija inzistira da se implementira u svim državama članicama.
