Nerijetko gledamo i slušamo o prometnim nesrećama u Hrvatskoj. Pa premda je broj stradalih sve manji, još ne možemo biti zadovoljni stanjem prometne sigurnosti. Zbog toga smo pitali vozače što misle o tome kako smanjiti broj stradalih, ali vozače koje svi poznajete s kazališnih dasaka, koncertnih dvorana, radija i televizije. Postavili smo im tri pitanja:
1. Kako vlastitim primjerom pridonosite sigurnosti prometa (vozački stil, prometna kultura)?
2. Što su po vama najveći problemi sigurnosti u prometu (mladi vozači, prometnice, alkohol…)?
3. Kako biste riješili te probleme (stroži zakoni, edukacija, bolje ceste…)?
Vedran Mlikota, glumac: Treba kazniti roditelje koji djeci kupuju bijesne aute
1. Vozim od 18. godine. Prvi zarađeni honorar sam dao za vozačku školu. I mislim da vrlo dobro i oprezno vozim. Ne divljam za volanom. Poštujem pješake i bicikliste. I sam sam biciklist. I po Zagrebu se najčešće vozim biciklom. Mislim da je vozačka kultura kao i kultura ponašanja općenito, stvar svakog ponaosob. Ustupiti nekome mjesto u tramvaju je lijepa gesta, kao i propustiti nekoga na pješačkom. A ništa nas ne košta. Pomoći nekome u prometu je lijepa stvar, povesti nekoga, pomoći popraviti kvar, propustiti drugi auto i slično su lijepe geste te znak da se radi o dobrom i kulturnom čovjeku i vozaču.
2. Sve to što ste nabrojili su problemi. Mladi i neiskusni vozači s jakim automobilima koji su tek sjeli za upravljač, a misle da znaju sve o autima. Još kad se malo opuste, popiju koju čašicu više, sjednu s curom ili ekipom u auto i idu se dokazivati. Svi znamo kako to kobno može završiti. Pa još kad se tu dodaju loše ili klizave prometnice…, eto nesreće.
3. Dobra edukacija je na prvome mjestu. I, naravno, apsolutno postrožiti zakone. Sviđa mi se zakon u kojem klinci koji su tek položili ne smiju imati automobile iznad određene kubikaže. Treba kazniti roditelje koji im to kupe. Još mi je u glavi slika Porschea od više od 600 KS i 18-godišnjeg sina jednog našeg domaćeg tajkuna koji se s njim slupao na Hvaru prije nekoliko godina.
Davor Meštrović, urednik i voditelj na HTV-u: Želimo stići što prije
1. Ne bih želio da se pomisli da sam savršen vozač. Tijekom godina mijenjao sam se i mijenjalo se moje ponašanje za volanom. Danas sam mirniji sam, manje jurim, manje trubim. TATA-AMERIKA-KĆi: tri su stvari tijekom godina utjecale na mene. Prve savjete dobivao sam od oca, iako nisu uvijek padali na plodno tlo. Moj je tata nedavno prestao voziti, i to zbog godina. I zato, kad vidim vozilo kako se kreće sporo, pomislim nije li u njemu starija osoba koja vozi oprezno zbog godina. I kažem samom sebi, tih te deset sekundi neće usporiti. Stići ćeš.Proteklih pet godina putovali smo po Sjedinjenim Američkim Državama i redovito uzimali rent-a-car. Jedne smo godine prešli gotovo 2000 kilometara. Čudo – ni jednom nisam blokirao raskrižje, zaustavio bih vozilo kod znaka STOP, a brzinu sam prekoračio tek možda nekih 5-10 kilometara. Zato što su tako vozili svi oko mene, u gradovima, na autocesti, na lokalnim cestama. Bilo je situacija kad nisam bio siguran gdje treba skrenuti pa bih dao signal, a onda se predomislio, pa opet dao signal te shvatio da to nije to skretanje i tako titrao vozačima iza mene. Nikad, ali baš nikad mi nitko nije potrubio, pokazao srednji prst ili na bilo koji drugi način pokazao nervozu. Kći je nedavno položila vozački i počela voziti. Jedan od najstresnijih zadataka, sjediti prve dane pored nje na suvozačkom mjestu, praviti se da me nije strah, otrpjeti sve znakove nervoze ostalih vozača kad nam se ugasi motor ili kad vozimo sporije ili kad nismo dovoljno agresivni da bismo se uključili u promet. I zarekao sam se da nikad više neću potrubiti sporijem i neodlučnijem vozilu ispred sebe. Jer me to neće usporiti, jer ću stići na odredište i jer u tom autu može biti moja kći.
2. I opet – i ja sam imao pogrešaka koje danas nikad ne bih ponovio. Uvijek sam imao osjećaj da su naše kazne takve da se možeš provući, da možeš izbjeći, ublažiti kaznu. Nemamo strpljenja, želimo stići što prije, ne razgovaramo s mladima o ponašanju za volanom. Nismo ni svjesni opasnih situacija, sudara, smrti ili najstrašnije – invaliditeta. Danas svaki puta kad sjednem u auto u ovim godinama pomislim – može ti se nešto strašno dogoditi. Zato pazi.
3. Prije svega, na mene djeluju slike nesreća, opisi tragedija. Kampanje na početku školske godine također upozore kako se lako može nastradati. Kad razgovaram s prijateljima u Kanadi ili SAD-u: za sve postoji ticket, to jest kazna. Za blokiranje raskršća, za prolazak za crveno, za zaboravljene dokumente, za neregistrirano ili neosigurano vozilo. I ne možeš je izbjeći. Novac je najbolji učitelj. Za one teže, bezobrazne i posebno opasne prekršaje sustav je takav da ti ne padne na pamet biti obijestan. Gubitak bonusa, poskupljenje osiguranja, gubitak prava na dozvolu, oduzimanje vozila. Naša se policija često žali kako procesuiraju prekršaje, ali onda se sve to dalje nekako istopi i razblaži. Dok ne bude čvrstog sustava u kojem bismo odgovarali za svoje pogreške i bili svjesni da odgovornost ne možemo izbjeći, uvijek ćemo ulaziti u auto misleći – pa neće baš mene.
Nenad Borgudan, vođa grupe Detour: Za početak, trebalo bi provoditi zakone
1. Ne vozim auto zadnjih desetak godina iz raznoraznih razloga. Preko zime se uglavnom vozim taksijem, a sve ostalo biciklom ili, što je puno rjeđe, rent-a-carom. Kad sam na biciklu, prvenstveno pokušavam čuvati sebe (smijeh). Pokušavam biti uviđavan prema svim sudionicima u prometu, prema vozačima, pješacima i drugim biciklistima. Svjesni smo da nam biciklistička infrastruktura nije najjača te da u Zagrebu ima puno dijelova, odnosno prometnica po kojima se čovjek ne usudi voziti biciklom. Jedan od najboljih primjera je cesta od Črnomerca do Gajnica, koja je praktički autoput kojim auti non-stop jure. I iako bih se zakonski tu morao voziti po cesti, ja se ne usudim i onda se vozim po pločniku, ali maksimalno pazim na sve ostale. Ne jurim, pokušavam se skromnije ponašati, ne prelazim zebre na biciklu i svakako pokušavam uspostaviti ‘eye-contact’ s vozačima automobila dok sam na cesti.
2. Teško mi je reći, pretpostavljam da mladi vozači jesu problem. Neiskustvo plus adrenalin mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Podržavam priču koju pokušava promovirati Grad Zagreb, da se ljudi ne voze svojim automobilima. Kad bi javni prijevoz i taksi služba bili osnovno sredstvo transporta, onda bi čovjek mogao izbjeći sve neželjene situacije, a mogao bi izaći van u miru i opustiti se. Dajem veliku podršku za taj smjer, da javni prijevoz funkcionira što bolje.
3. Gledajte, čovjek je čovjek, nismo roboti. Čovjek uvijek griješi, ima svoje slabosti. Netko popije, netko je nervozan…, nažalost, uvijek će biti nesreća, teško je to iskorijeniti. Ali mislim da se neke stvari trebaju zakonski regulirati. Ne volim represiju, ali sam svjedokom situacija u kojima se vidi da još vlada samovolja u prometu. Evo, u Zagrebu kraj Cibone svaki dan vidim nepropisno parkirane iste aute koji smetaju drugim sudionicima u prometu, a nitko od njih nikad ne dobije kaznu. Smatram da bi za početak samo trebalo provoditi zakone, to bi bilo jako korisno. A što se tiče budućnosti, dolaze nam autonomna vozila, a s njima će biti puno bolje i lakše.
Adam Končić, glumac i pjevač: Najveća opasnost su vozači koji su bahati na cesti
1. Alkohol sigurno jednim dijelom pridonosi nekom razuzdanijem stilu vožnje i on je sigurno prisutan u nekim večernjim i noćnim satima, a preko dana su najveća opasnost vozači koji su bahati na cesti, koji se voze na način da je cesta samo njihova. Užasno me smeta kad vozači ne daju žmigavce na vrijeme ili ih uopće ne pale. Jesu li to u postotku više mladi vozači, koji su možda puni sebe, samouvjereniji, to ne znam. Pretpostavljam da je, da je to vezano uz mlađu populaciju. A njihova, ajmo to tako reći, bahata vožnja kroz grad je nešto što sigurno u dnevnom prometu pridonosi riziku.
2. Trebalo bi biti više policajaca na motociklima, više policije na cestama, u smislu te neke regulacije normalnog ‘pulsa’ prometa u gradu, jer kad se vozite po avenijama te velikim dvotračnim i trotračnim cestama, vrlo brzo se može vidjeti koji je taj koji se vozi na taj bahati način i tako ugrožava promet. Mobilni policajci bi takve mogli odmah na mjestu sankcionirati, prije nego što se dogodi neka nesreća. Ne vjerujem u edukaciju mladih vozača. Pa gdje ćete vi jednog mladog vozača, koji je pun sebe jer je dobio vozačku, dobiti da ide na predavanja, a jedva je završio srednju školu.
3. Moram priznati da kroz godinu, što s automobilom, što s motociklom, napravim između 35.000 i 40.000 km što nije malo. Puno sam na cesti, mislim da imam dobar auto, Mazdu 6, i dobar motocikl Yamahu dragster, i u ta oba prometna sredstva najvažnije mi je gledati promet oko sebe. Naime, više pratim vozače oko sebe nego što uživam u vožnji. Puno se toga promijenilo u mojem životu otkad sam dobio dvoje djece. Imam kćer od četiri godine i sina od tri te sam postao puno oprezniji i savjesniji u vožnji, bez obzira na to jesu li djeca sa mnom u autu ili ne. Što se, pak, tiče motocikla, on je dobra varijanta za bržu komunikaciju kroz grad, no zna biti opasan, jer ako se čovjeku žuri, onda se ide između redova automobila, što nije najbolje rješenje. Ne mogu reći da to ponekad ne radim. Ali, ipak, najbolje mi je kad odem motociklom izvan Zagreba, tad uživam. Inače, uvijek nastojim na vrijeme davati signalizaciju i paziti na druge sudionike u prometu, a posebno se trudim da, kad sam na motociklu, budem dovojjno uočljiv automobilima i kamionima. Tako da me percipiraju kao ravnopravnog sudionika na cesti, bez obzira na to što imam manje vozilo, odnosno motocikl. To je veliki problem jer nas drugi tako ne doživljavaju.
