Stjepan Pavlović ima 39 godina i živi u Slobodnici pokraj Slavonskog Broda. Taj strojarski tehničar po zanimanju, koji je i prije nesreće uživao raditi na obiteljskom OPG-u, bio bi danas u bitno drugačijoj životnoj situaciji da nije bilo teške prometne nesreće u kojoj mu se u trenutku život okrenuo za 360 stupnjeva. Danas je taj hrabri mladi čovjek invalid koji se kreće u kolicima, ali i dalje želi živjeti punim plućima pa igra košarku u kolicima, pomaže na OPG-u svoje obitelji, a lani se priključio utrci Wings for Life u Zadru.
Tog nesretnog dana, u noći sa srijede na četvrtak 1. rujna 2011., Stjepan je bio u Renault Meganeu sa dva prijatelja iz svoga mjesta i vraćali su se s večernjeg izlaska, na kojem su i popili. Prošlo je 40 minuta iza ponoći kad je vozač, 23-godišnjak, jurio zapadnom veznom cestom na ulazu u Slavonski Brod. Stjepan je trenutak prije nesreće pogledao brzinomjer i vidio da pokazuje 170 km/h. U desnom zavoju vozač je izgubio nadzor nad automobilom. Stražnji dio meganea se zanio, pa ispravio i udario u zaštitni zid uz cestu. Automobil je preletio taj zid i završio u odvodnom kanalu pokraj ceste, a sva trojica mladića ispala su van.
Vozač je preminuo ubrzo nakon nesreće, a u organizmu su mu izmjerili tri promila alkohola. Stjepanov drugi prijatelj, 27-godišnjak koji je sjedio otraga, iščašio je kuk (ozljeda koju često pretrpe putnici na stražnjem sjedalu), a Stjepan, koji je bio na suvozačkom mjestu, slomio je vratnu kralježnicu s teškim oštećenjem vratnog dijela leđne moždine, što je dovelo do trajne oduzetosti od prsnog koša na dolje.
Stjepanov oporavak bio je dugotrajan i mukotrpan, kako za njega, tako i za obitelj. Poslije bolnice proveo je šest mjeseci na rehabilitaciji u toplicama, a cijeli oporavak do stanja u kakvom je i danas potrajao je oko godinu i pol.
Mladi Brođanin brzo se pomirio s težinom ozljede i spoznajom da, na žalost, više nikad neće moći hodati. Glavni cilj kojeg je postavio pred sebe bilo je da se što brže i kvalitetnije osamostali, da ne bude ovisan o tuđoj pomoći. U oporavku mu je najviše pomoglo medicinsko osoblje u toplicama, a pogotovo fizioterapeut, kako u toplicama tako i kod kuće. Imao je, kaže, sreću što su s njim radili vrhunski fizioterapeuti. Najveću zaslugu za njegov oporavak i prihvaćanje nove situacije ipak, dodaje, imaju roditelji, sestre i prijatelji. Bili su mu psihološka potpora, a to mu je bilo najvažnije.
Nakon nesreće, Stjepan Pavlović dobio je od osiguravajuće kuće odštetu, za koju misli da nije bila pravična. Otišao je u invalidsku mirovinu, ali nije se zatvorio u kuću kako to, veli, učine mnogi invalidi, nego se posvetio košarci u kolicima. Kako bi dane ispunio i radom, počeo je pomagati na OPG-u svoje obitelji i to, u skladu sa svojim fizičkim mogućnostima, čini i sada.
Hrvatsku prometnu svakodnevicu Stjepan u cjelini smatra poraznom. Drži da je na cestama prilično kaotično jer se vozi brzo i ne poštuju se propisi. Za kulturu vozača misli da je ispod svake razine. Smatra da bi na kritičnim točkama trebalo postaviti videonadzor i da bi to smanjilo broj nesreća. Uz brzinu, alkohol je po njegovu mišljenju čest uzrok nesreća. Dodaje da zadnjih nekoliko godina vrlo rijetko vidi policiju u nadzoru prometa. Kaže da bi ona trebala puno više raditi na podizanju svijesti mladih vozača, s čim bi se moralo početi već u autoškoli.
O uvjetima života osoba s invaliditetom Stjepan kaže da mnoge javne ustanove, prijelazi i nogostupi nisu prilagođeni osobama s invaliditetom, a unatoč tome što se nekima možda čini drugačije, smatra da ima premalo parkirnih mjesta za invalide. Najgore je, kaže, kad ih zauzmu zdravi, koji vjerojatno nisu svjesni da invalidima uskraćuju koliko-toliko normalno funkcioniranje.
– Ako smo invalidi, nismo građani drugog reda ili barem ne bismo trebali biti, a često se tako osjećamo – poručuje Stjepan Pavlović.
