Teško je svakome tko strada u prometnoj nesreći, a pogotovo onome kome se to dogodi zbog vlastite nepažnje. Jedan takav slučaj dogodio se 2001. godine u mjestu Velimirovcu pokraj Našica, a žrtva je bio mladi Petar Ljulj, tada star samo 19 godina. Na žalost, taj je mladić završio u invalidskim kolicima i već 18 godina živi uz mnoga ograničenja koja to povlači za sobom. Ipak, pun je života i nastoji što manje trpjeti zbog svojeg invaliditeta. Dapače, iako je stopostotni invalid, zaposlen je u Našicecementu, u sektoru proizvodnje, kao voditelj betonare.
Nesreća u kojoj je stradao dogodila se dok je obilazio drugo vozilo. Petar se kretao prebrzo, pa je njegov auto sletio s ceste i udario u most pokraj kolnika. Bio je ozlijeđen opasno po život. Zadobio je trajno oštećenje vratne kralježnice, zbog kojeg je došlo do trajne oduzetosti nogu. Oporavljao se sedam mjeseci. Najprije mjesec dana u Kliničkom centru Osijek, a potom šest mjeseci na rehabilitaciji u Varaždinskim toplicama, gdje je uspješno osposobljen za život u invalidskim kolicima. Učio se oblačiti, prelaziti iz kreveta u kolica i obrnuto, ulaziti u auto i voditi brigu o sebi.
Naravno, Petar se često pitao zašto se to baš njemu dogodilo, ali nikada si nije predbacivao zbog nesreće. Prihvatio je da je sam kriv za to što mu se dogodilo, ali je zauzeo stav da je, ako se to već moralo dogoditi, bolje da se dogodilo njemu, nego da je ozlijedio nekog drugog.
U početku rehabilitacije najteže mu je bilo prihvatiti činjenicu da nikada više neće hodati. Prvih mjeseci bile su mu oduzete i ruke, pa se nije mogao brinuti o sebi. Kad je počeo koristiti ruke, morao je ponovno vratiti snagu, ali i vježbati finu motoriku da bude što samostalniji. Za oporavak u toplicama najviše je zahvalan medicinskom osoblju, fizioterapeutima i doktoru Ivanu Džidiću. S njim je proveo sate u razgovorima i smatra ga najzaslužnijim što je danas „normalan“ čovjek, ponajviše u glavi. Doktor ga je, kaže, naučio kroz nesreću koja mu se dogodila sagledati cjelokupan život, prihvatiti svoje stanje i izvući maksimum iz njega, kako bi što kvalitetnije nastavio živjeti. Naravno, neizostavno želi naglasiti pomoć roditelja i cijele obitelji, ali i prijatelja.
Petar kaže da nikad nije imao problema sa svojim invaliditetom. Danas živi kao svaki normalan čovjek, sa životnim usponima i padovima. Ne pridaje mnogo pažnje samim kolicima, jer se trudi živjeti bez barijera. Radi i vodi miran život u Našicama, a slobodno vrijeme provodi s prijateljima, ode na poneko putovanje ili sportsku aktivnost. Primjerice, rado ide na rukometne utakmice, koje su u Našicama vrlo popularne (Rukometni klub Nexe iz Našica bio je deset puta viceprvak Hrvatske).
Iako mu je nezahvalno komentirati stanje u prometu, misli da ima puno mladih, neiskusnih vozača kakav je i on bio kad je stradao. Automobili su sve jači i brži i nesreća će uvijek biti. Ipak, vozače, a posebno mlade, treba educirati i usaditi im oprez i spoznaju da se nesreća može dogoditi svakome. Petar nije siguran bi li pomoglo da se drakonski kažnjava sve koji naprave prekršaj ili izazovu težu nesreću, ali slaže se da onima koji drastično krše propise treba oduzimati dozvole i oštro ih kažnjavati.
Dok živi s invaliditetom, Petar je uvjeren da svatko može biti koristan društvu, pa i osobe invaliditetom. S nekoliko prijatelja koje je upoznao na rehabilitaciji i danas je u kontaktu. Misli da mnoge osobe s invaliditetom mogu biti primjer ostalima kako u životu nema prepreka ako čovjek doista nešto želi ostvariti.
Živeći već 18 godina u kolicima nije osjetio neke veće neugodnosti. Ipak, misli da u društvu još ima mnogo predrasuda prema osobama s invaliditetom i da im se premalo daje šansa pri zapošljavanju i socijalizaciji. I drugi invalidi dijele njegovo mišljenje, dodaje. Drži da cijeli sustav u državi loše funkcionira, da se osobe s invaliditetom teže zapošljavaju, a u manjim sredinama mnoge ustanove nisu prilagođene osobama u kolicima, što im jako narušava kvalitetu života.
