Krv nije voda. Nije to sporno! Izdajnike je Dante smjesti u devet krug pakla. Zna se po tome kakav tretman zaslužuju izdajnici. To je dno dna! Što je s onima koji izdaju, „otkucaju“ organima gonjenja rod rođeni? Traži se ne samo da uprete prstom već da izrijekom imenom i prezimenom, osobnim podatkom identificirate onoga kome ste svoje vozilo dali na upravljanje i tko je prema poimanju i zapažanju policije nakon toga njime počinio neki prekršaj u prometu. Zamislite samo, pored tog vam još i zaprijete novčanom kaznom ako im u propisanom roku od 15 dana ne dadete vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Zar ti kreatori zakona nemaju savjest niti mare za ljudsku bliskost? S druge strane znate kakvi su naši ljudi! Svega će se domisliti. Skupljat će znanje i iskustvo iz različitih izvora. Neće se libiti koristiti to znanje! Nagledali smo se svi mi u filmovima i serijama raznim scena u kojima se majke i očevi pozivaju na blagodat nesvijedočenja! Jasno i glasno odbijaju svjedočiti protiv svoje djece i svojih bližnjih. Jedino što vam to nikako baš ne prolazi kad je u igri Zakon o sigurnosti prometa na cestama i davanje podataka o osobi kojoj ste dali vozilo na upravljanje. Ne prolazi!
Ukoliko zašutite i ne oglasite se, kaznit će vas! Pa kako to? Kažu da vi tu niste nikakav svjedok već obvještajac, tj. dostavljač podataka i izvolite „otkucati“ kome ste dali automobil! U protivnom ako budete dosljedni u šutnji, platite zapriječenu kaznu! Ma je li tome baš tako? Misli li i sud tako! Žao nam je, misli!
Što u pogledu te problematike kaže Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, nije teško ustanoviti. Rečeno je u odluci tog suda Pž-1002/11 od 28. studenog 2012. kako „upućivanje zahtjeva vlasniku motornog vozila kojim je počinjen prekršaj da dostavi vjerodostojan dokaz o tome tko je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljao predmetnim motornim vozilom nije ispitivanje vlasnika motornog vozila kao svjedoka. Obvezivanjem vlasnika motornog vozila propisivanjem kazne za nedavanje podataka ne prisiljava se građane da iskazuju i prijavljuju članove svoje obitelji, jer se u slučaju davanja podataka ovlaštenim tijelima vlasnik vozila ne ispituje kao svjedok, već samo daje podatke o identitetu vozača kojem je povjerio vozilo na upravljanje. Pri tom treba napomenuti da odredba čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka, a to uključuje i davanje podataka službenim tijelima o određenim činjenicama bitnim za održavanje javnog reda, a u konkretnom slučaju i o tome tko je u određenom trenutku upravljao vozilom “.
Sud ističe nadalje kako je „pogrešno stajalište žaliteljice da je ona u procesnom položaju svjedoka u situaciji kada upravno tijelo traži da, kao vlasnica motornog vozila kojim je počinjen prekršaj dostavi vjerodostojan dokaz o tome tko je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljao predmetnim motornim vozilom. Naime, upućivanje zahtjeva upravnog tijela vlasniku motornog vozila kojim je počinjen prekršaj zapravo se postupanje ovlaštene službene osobe tijela državne uprave u okviru izvida prekršaja i ne radi se ni o kakvom ispitivanju vlasnika motornog vozila kao svjedoka, kako to pogrešno smatra okrivljenica“. Sud je konstatirao: „slijedom navedenog promašeni su i neosnovani žalbeni navodi kojima se tvrdi da okrivljenica kao svjedok nije bila dužna dati tražene podatke jer bi time bliskog srodnika izložila prekršajnom progonu“.
