Nick Cave and the Bad Seeds: Ghosteen
(Ghosteen/Bad Seed)
Nick Cave snimio je albume s bogatim orkestracijama, čvrstim post-punkovskim zvukom, ali dva remek-djela kreirao je uz minimalnu pratnju, odnosno u trenucima kad je odlučio fragilnost duše i glasa pogurati ispred instrumenata. Prvi takav album je besprijekorni The Boatmann’s Call iz 1997. godine, a drugi je Ghosteen, objavljen prije nekoliko dana kao posljednji dio slagalice, trilogije u koju su još Push The Sky Away (2013.) i The Skeleton Tree (2016.).
Mnogo se pisalo o Caveovom gubitku, jer mu je 2015. godine poginuo sin i svaki njegov rad će se nedvojbeno dovoditi u kontekst s tim nesretnim događajem. Stihovi na Ghosteenu mogu se tumačiti u tom ključu, ali pomalo je neukusno nagađati i eksploatacijski dešifrirati svaki tekstualni kod iz kojeg progovara Caveova tuga. Novi dvostruki album, zasad dostupan tek u digitalnom izdanju (CD i ploča dolaze 8. studenoga), definira eteričnost australskog glazbenika, njegova veza s Bogom i osjećajima onkraj tjelesnih. Nick Cave u više navrata je spominjao svoju vjeru, koju ne želi dovoditi u korelaciju s nekom određenom kongregacijom. On pjeva nedefiniranom i univerzalnom božanskom biću, možda i deificiranom, neodređenom čovjeku.
Ukotvljenost Ghosteena u jednostavnost glazbene kulise, starih sintesajzera, klavira i tihog zbornog pjevanja ispod Caveova glasa je odluka koja lirsku i pjevačku ekspresivnost gura u prvi plan. Cavea se nerijetko uspoređuje s Leonardom Cohenom, ali na izražajnoj razni mnogo je bliži drugom neformalnom učitelju, široj javnosti manje poznatom Scottu Walkeru. U kratkim recitalima on izgovara svoje stihove kao tih molitve, niže bogate pjesničke slike osobnih gubitaka, ljubavnih stranputica, svojih razgovora s uzvišenim bićem. Na Ghosteenu ne treba izdvajati nijednu pjesmu jer su pjesnički i glazbeno sve superiorne. Nick Cave, njegova desna ruka Warren Ellis i the Bad Seeds kreirali su nadahnuto i moćno djelo, album godine u ovogodišnjoj pop-rock produkciji.
