Stupanjem novog Zakona o sigurnosti prometa na cestama kazne su se drastično povećale i u zadnjih nekoliko mjeseci vidjeli smo brojne primjere o izrečenim ‘masnim’ kaznama, od kojih neke i prelaze 20.000 kuna. Iako su novi zakon i fiksne kamere smanjile broj poginulih na cestama, ipak sablažnjava podatak o kojim je prekršiteljima najčešće riječ. Naime, uglavnom je riječ o ponavljačima kojima je kršenje prometnih propisa praktički svakodnevica. Čini se kao da za njih nema kazne koja bi im bila dovoljna, jer nakon svega što su prošli za volanom i koju god kaznu dobili, oni opet sjedaju za volan i opet rade prekršaje zbog kojih ugrožavaju druge u prometu. Nažalost, nisu bile rijetke situacije u kojima su izgubljeni nevini životi upravo zbog takvih recidivista.
Što je u njihovoj psihi, što ih to stalno tjera da ponavljaju prekršaje, te zašto ih novčane i zatvorske kazne ne odvraćaju od toga? Može li se njima uopće pomoći i kako? Kako bismo pokušali dobiti odgovore na ova pitanja razgovarali smo s mr. sc. Ljiljanom Mikuš, dopredsjednicom Hrvatskog psihološkog društva, u kojem je i pročelnica Sekcije za psihologiju prometa.
– Sigurno ponašanje u prometu pokazatelj je zrelosti i prilagođenosti osobe, a takvo je ponašanje prije svega osobna obaveza i odgovornost. Sigurno ponašanje u prometu se uči, navike i vještine sigurnog ponašanja u prometu stječu se od najranije životne dobi, djeca to uče promatranjem i usvajanjem onoga što rade roditelji i druge odrasle osobe. U odrasloj dobi značajnu ulogu u osposobljavanju za sigurnu vožnju imaju autoškole, te općenito stjecanje iskustava tijekom vožnje i sudjelovanja u prometu. Nažalost, ne postižu sve odrasle osobe psihosocijalnu, kognitivnu i emocionalnu zrelost koja znači i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i ponašanje – govori za HAK Reviju Ljiljana Mikuš.
Dodaje kako su istraživanja u psihologiji pokazala da su prometnim prekršajima i posljedično prometnim nesrećama sklonije osobe koje su agresivnije, izrazito ekstrovertirane osobe, one koje slabije kontroliraju ljutnju i neprijateljstvo, imaju poteškoća s priznavanjem autoriteta, osobe sklone preuzimanju rizika, ali i osobe koje su sklone stjecanju novih iskustava. Također, rizičnijem ponašanju u vožnji skloniji su muškarci.
– Analiza strukture povezanosti osobina ličnosti i ponašanja u vožnji pokazuje da impulzivnost i agresivnost kao trajne i relativno stabilne osobine ličnosti utječu i na ponašanje u vožnji – visoko agresivne i impulzivne osobe oblikuju stil vožnje kojim dominira traženje uzbuđenja u vožnji, nestrpljivost, razdražljivost, ljutnja, natjecateljsko ponašanje, sklonost rizičnim postupcima, ignoriranje tuđih potreba… Osobe koje nisu sklone pridržavanju socijalnih normi, kojima nije važno kakav će utisak ostaviti na druge, posebno ako su neprijateljski raspoložene, razdražljive, negativnog stava prema drugim sudionicima u prometu, naročito onima za koje misle da loše voze i usporavaju promet, također mogu biti agresivne u vožnji – navodi Mikuš.
Istraživanja su pokazala da kod vozača koji ponavljaju vožnju pod utjecajem alkohola, bez obzira na sankcije, dominiraju dva tipa ličnosti. Prvi tip karakteriziraju visoka depresivnost i ogorčenost uz nisku emocionalnu osjetljivost, a drugi tip karakteriziraju visoka agresivnost, impulzivno traženje uzbuđenja, iritabilnost i neprijateljstvo.
– U populaciji postoji određeni postotak ljudi na koje ni najstrože novčane i zatvorske kazne nemaju nikakav utjecaj. Može se raditi o ljudima čija je struktura ličnosti takva da dominiraju agresivnost i impulzivnost, o osobama koje ne poštuju društvena niti bilo kakva druga pravila. Zbog nepostojanja empatije, odnosno brige i suosjećanja za druge ljude, intelektualne onesposobljenosti, ovisnosti o alkoholu ili drogama, zatim psihosocijalno nezrelim osobama, psihopatski strukturirane ličnosti, ne postoji jedinstveni ‘psihoprofil’ ponavljača prometnih prekršaja – kaže Mikuš.
Međutim, napominje Mikuš, kažnjavanje općenito nije dobar način za postizanje promjene ponašanja.
– Prema biheviorizmu, teoriji koja nastoji objasniti ljudsko ponašanje, a nastala je na početku 20. stoljeća, uzrok teškoćama i neprilagođenom ponašanju nalazi se u naučenim lošim reakcijama na određene situacije. Nagrađivanjem i kažnjavanjem određenih reakcija može se steći ili napustiti određeni oblik ponašanja. Vjerovanje u sustav nagrade i kazne je vrlo rašireno – to je bio jedan od osnovnih načina učenja kad smo bili djeca. Poznato je iz iskustva, ali i brojna istraživanja su pokazala da su pozitivni poticaji, odnosno nagrađivanje poželjnog ponašanja efikasniji od kažnjavanja nepoželjnog ponašanja – navodi Mikuš.
Dodaje kako se odgovorno i savjesno ponašanje prema sebi i prema drugim osobama usvaja socijalnim učenjem koje počinje od najranijeg djetinjstva. Obitelj je prvo mjesto u kojemu se oblikuju vrijednosti, stavovi, kontrola emocija i ponašanja, u mnogim aspektima života, pa tako i u ponašanju u prometu. Mikuš smatra da je zbog toga važno da pozitivni stavovi i vrijednosti koji se odnose na promet, ali naravno i na brojne druge aspekte života, budu sustavno izgrađivani od najranije dobi, tijekom školovanja pa do stjecanje vozačke vještine u autoškoli.
No, to očito nije bio slučaj kod okorjelih recidivista. Može li se njima pomoći?
– Za recidiviste bi bilo važno, osim visoke novčane i zatvorske kazne, osmisliti određene intervencije, odnosno djelovati na promjenu ponašanja uvođenjem psihosocijalnog tretmana ili nekog drugog programa prevencije, prilagođenog osobinama ličnosti recidivista u prometu, poput prihvaćanja rizika, osvješćivanja i samoprocjene subjektivnih faktora koji su rizični za sigurnu vožnju, važnost suradnje i komunikacije s drugim sudionicima u prometu, razvoj pozitivnih stavova i motivacije u odnosu na prometnu sigurnost, stjecanje uvida u vlastito ponašanje i suočavanje s posljedicama neprihvatljivog ponašanja u prometu – navodi Mikuš.
Također, dodaje Mikuš, od izuzetne je važnosti u postupku osposobljavanja budućih vozača, osim stjecanja vještine vožnje i učenja prometnih propisa, utjecati na oblikovanje pozitivnih stavova u odnosu na prometne propise i pravila, uvažavanje drugih vozača i sudionika u prometu.
– Mora se oblikovati nedvosmisleno negativan stav prema vožnji pod utjecajem alkohola, umora, droga, psihoaktivnih lijekova, naučiti buduće vozače da procijene svoje psihofizičko stanje, odnosno trenutačnu sposobnost za vožnju, učenje defenzivne i EKO vožnje – tolerancije i ljubaznosti u odnosu na ranjive skupine sudionika u prometu, kao što su pješaci, djeca, biciklisti, starije i osobe s invaliditetom. Također, bitno je podizanje svjesnosti o opasnostima u prometu, treba osvijestiti i razumjeti temeljne procese funkcioniranja. Od percepcije situacije do donošenja odluke ili reakcije u prometnoj situaciji te poznavanja granica svojih mogućnosti – zaključuje Mikuš.
Kazne su manje učinkovite od nagrade
Ljiljana Mikuš navodi da je kazna manje učinkovita od nagrade iz nekoliko razloga:
– Ne nudi alternativno, poželjno ponašanje, tako da jedno nepoželjno ponašanje može biti zamijenjeno drugim nepoželjnim ponašanjem.
– Kazna je učinkovita samo ako slijedi svaki put nakon nepoželjnog ponašanja. Ako ne dođe do kazne, ponašanje će se vjerojatno održati.
– Kazna može izazvati izbjegavanje ili bježanje iz situacije u kojima se pojavljuje.
– Uslijed kažnjavanja može doći i do generalizacije tako da se čitava situacija, a ne samo specifično ponašanje, povezuje s kaznom.
Evo kako povećati učinkovitost kažnjavanja
Dopredsjednica Hrvatskog psihološkog društva smatra da se učinkovitost kažnjavanja može povećati uz nekoliko uvjeta:
– kazna slijedi neposredno nakon lošeg ponašanja
– postoji dosljednost u kažnjavanju
– intenzitet i vrsta kazne odgovaraju učinjenom prekršaju.
– blage kazne neće dovoljno utjecati na promjenu ponašanja, ali se i izrazito strogim kaznama mogu postići suprotni efekti od očekivanih, zbog povećanja anksioznosti i stresa kod vozača, poput osjećaja tjeskobe, straha, uznemirenosti, panične reakcije, sukoba, agresivnog ponašanja, bijega s mjesta nesreće itd.
