Početkom sedamdesetih japanska automobilska industrija kreće u masovno osvajanje svjetskih tržišta, nudeći široku konkurentnu paletu proizvoda. Toyota je tih godina držala titulu najvećeg japanskog proizvođača automobila. Bilo je to i doba koje pamtimo po intenzivnom “turističkom” hodočašću brojnih Japanaca po Evropi i Americi. Posjećujući tvornice i salone automobila foto aparatima su bilježili sve što su stigli, a onda kasnije u Japanu analizirajući i kopirajući ponudili bi jeftinija vlastita rješenja. Toyota Celica upravo je neposredni produkt pažljivih snimanja svjetske produkcije i izrade vlastitog predloška u skladu s konkurentskim proizvodima.
Nakon što je Coronom i Corollom Toyota probila skepsu američkog tržišta automobilima srednje klase, vodeća japanska automobiska tvrtka hitno je trebala proizvod sportski orijentiran po ukusu zlatne generacije koja je u velikim količinama konzumirala Mustang. Zbog neuspjeha Toyote 2000 GT, kojoj čak niti slavni James Bond nije uspio podići rejting, oprez je bio velik. Toyota je stoga u ovom novom slučaju pristupala puno umjerenije i radije s provjerenim receptom. No, osim što su dobro proučili američki uzor, u Toyoti su ipak odlučili dodati i nešto svojih začina. Stilski elementi Celice viđeni su 1969. eksperimentalnom prototipu EX-1, koji je imao sve potrebne sadržajne elemente – dva i pol metra osovinskog razmaka i tipično trendovski agresivnu Ponycar masku hladnjaka s dva svijetla.
Elegantna linija podsjećala je na Chevrolet Camaro i Oldsmobile Tornado, a taj surogat “svega po malo” premijeru je kao Celica doživio 1970. godine na 17. Tokyo Motor Showu. Za novu Toyotu ime Celica bila je izvedenica od španjolske riječi celestial što bi se moglo prevesti kao nebeski ili rajski, asocirajući vjerojatno na užitak koji je pružao automobil. Sportski kupe glatkih linija s istaknutim klasično dugim poklopcem motora i kratkom, visokom stražnjicom, uz svu atraktivnost nudio je i dovoljno prostora za četiri odrasle osobe. Zbog konkurentne cijene Toyota je iskoristila maksimalni broj standardnih dijelova iz postojeće game. Tako je Celica nastala u cjelosti na bazi nove Corone. Interesantno je da su i oba automobila silazila paralelno jedan uz drugi, iz potpuno nove uz podršku robota automatizirane Toyotine tvornice Tsutsumi, čiji je godišnji kapacitet iznosio tada nevjerojatnih 2 milijuna automobila. Naravno, to je bilo moguće upravo zahvaljujući savršeno organiziranom inovativnom sistemu proizvodnje Toyota-Kanban.
Karoserija Celice sa svojih 4165 mm dužine bila je za oko 30 mm duža od baznog modela na kojem je nastala. Ispod čeličnog kimona krile su se i kvalitetnije kočnice, prije svega diskovi sprijeda koji su još k tome imali i servo uređaj spram arhaičnih bubnjeva kod Corone. Japanci su veliku pažnju posvetili i tvrđim amortizerima, za naglašeniji sportski užitak. Službeni početak prodaje u Evropi bio je tek nakon premijere u siječnju 1971. na salonu automobila u Amsterdamu. Premda je bila skuplja od konkurencije, tu činjenicu Toyota je pravdala i boljom opremljenošću svojeg sportaša s pogonom na stražnje kotače. Celica je nudila serijski petstupanjski mjenjač, dvokružne hidraulične kočnice sa diskovima sprijeda, brojač okretaja motora, ampermetar, mjerač pritiska ulja, dvobrzinski brisač, električno pranje vjetrobranskog stakla, upozoravajuću signalnu lampicu ručne kočnice, tonirana stakla, brojač parcijalne kilometraže, mogućnost obaranja prednjih sjedišta itd.
Na europskom tržištu u prodaji se prvo našla LT (Luxury Touring) varijanta sa poprilično razočaravajućih 79 KS, a koje je davao pouzdan i provjeren Toyotin 1,6 litarski četverocilindrični agregat oznake 2T. Ipak puno bolji uspjeh imao je model ST (Sport Touring) koji je nudio potentniji motor s 86 KS dobivenih zahvaljujući ugrađenom dvostrukom rasplinjaču. Celica je na evropskom tržištu u proljeće 1972. godine bila dostupna u čak 28 različitih kombinacija motora i opremljenosti. Najtemperamentniji izbor u ovoj sportskoj obitelji konačno dolazi 1973.
Bio je to model GT sa dvije bregaste osovine u glavi motora i dva Solex dvostruka rasplinjača koji su pružali 108 KS, što je bilo najviše u klasi 1,6 litre. Apsolutni high tech u tom bolidu bila je serijska špera diferencijala. Uz facelift Celica 1975. donosi i Liftback karoseriju sa prtljažnikom s velikim vratima i ugrađenim 2,0 litarskim motorom sa 120 KS. Bio je to konačno motor dostojan sportskih ambicija ovog automobila. Celica je svoj temperament i pouzdanost dokazala na internacionalnoj reli sceni gdje 1972. u prvoj utrci odnosi pobjedu u klasi.
Prva generacija Toyote Celice potrajala je do 1977. godine, kada je predstavljen ovaj puta europeizirani nasljednik linije TA 40. Saga o Celici trajala je čak do 2005. i ispričana je u sedam uspješnih generacija proizvedenih u više od 4 milijuna primjeraka.
