Amerikanci su tražili više, njima 850i s 300 KS nije bio dovoljan, odnosno nije im bilo dovoljno snage. BMW-ovi inženjeri dali su se na posao i razvili V12 motor (oznaka M70), koji je trebao ispuniti želje s velikog tržišta.
Navodno su tri automobila sastavljena, a 6,1 litreni V12 razvijao je do 640 Nm, bez pomoći turbo punjača. U jednom kasnijem press izvještaju Paul Rosche, glavni inženjer svih BMW-ovih motora, spominje više od 500 KS i ručni mjenjač.
U specifikacijama motora spominju se dvije bregaste osovine, četiri ventila po cilindru te promjenjivo upravljanje ventilima. Pretpostavljalo se da taj automobil može postići 320 km/h i biti konkurencija Ferrarijima.
U odnosu na 850i, vizualne promjene su značajne, proširen je trag kotača, na stražnji bočni dio dodana su dva velika usisnika za hlađenje ulja motora i diferencijala. Motor je smješten sprijeda, ali bio je toliko velik da su nestala preklopna svjetla i ona su integrirana u odbojnik. M8 je dobio i B nosač za povećanje čvrstoće karoserije, ali unatoč svim ovim mjerama masa je ostala na izvrsnih 1450 kg. Veliki dijelovi karoserije izrađeni su od plastike ojačane fiberglasom.
BMW-ove planove o jurišanju na Ferrari spriječila je ekonomska recesija 90-tih godina prošlog stoljeća, cijeli projekt je zaboravljen, a od njega je ostao samo jedan prototip u BMW-ovu muzeju u Münchenu. Automobil je funkcionalan, ali u BMW-u tvrde da se s njim nije pametno voziti jer nije prošao ozbiljnija testiranja.
Umjesto njega, BMW je 1992. proizveo 850 CSi s V12 motorom i 380 KS.
