U planiranje putovanja danas osim nabavke najpovoljnijih karata treba ubaciti i sve ostale restrikcije i obaveze, koje se razlikuju ne samo od države do države, nego se osim toga znaju i mijenjati prilično često, doslovno iz dana u dan. Tome smo uostalom i sami imali prilike posvjedočiti na putu od Berlina do Zagreba i natrag.
Putovanje s kraja na kraj Europe danas predstavlja avanturu, ma kako god okrenuli i ma koliko se dugo pripremali za njega. Jer iznenađenja će uvijek biti, kako smo se i mi imali prilike uvjeriti na put iz Berlina za Zagreb, kao i nešto kasnije pri povratku u Berlin…. Premda niti u mjesecima pa ni godinama prije pandemije ovakvo putovanje nije bilo onako jednostavno, brzo i efikasno kao što je to znalo biti nekada ranije, sada treba računati na trošenje puno više vremena i niz novih troškova.
Stariji, odnosno iskusniji putnici, sjećaju se da su ova dva grada svojedobno povezivale prilično redovne izravne zrakoplovne linije, kako one s low cost liste kompanija (npr. Germanwings), tako i one regularne (Croatia Airlines). Niz je godina, međutim, prošao i od prvih, a kamoli ovih drugospomenutih, no sve ono što je uslijedilo nakon njih i kako se putovalo negdje do proljeća prošle godine, bilo je i više nego prihvatljivo u odnosu na stanje kakvo je danas. A evo i zašto.
Nemate li vlastito vozilo, logično je da ćete opcije za ovakvo putovanje tražiti ili među zrakoplovnim linijama (ako vam je vrijeme u konkretnom slučaju važnije od novca), ili kopnenim odnosno željezničkim ili autobusnim (ako je situacija obratna ili se možda, recimo, bojite letenja). No u računicu sada, dakako zbog korone, treba ubaciti i sve ostale restrikcije i obaveze, koje se razlikuju ne samo od države do države (te ponekad i među pokrajinama unutar njih), nego se osim toga znaju i mijenjati prilično često (te ponekad i doslovno iz dana u dan). Tome smo uostalom i sami imali prilike posvjedočiti…
Naše smo putovanje počeli planirati početkom ožujka. Datumi nam nisu bili fiksni, nego je cilj bio uhvatiti najpovoljnije opcije za odlazak do Zagreba i ponovni ponovni povratak u Berlin oko dva tjedna nakon polaska. Epidemiološka situacija u tom je trenutku bila povoljna: takva da se Njemačka upravo počela polako otvarati nakon prilično ozbiljnog lockdowna koji je trajao još od sredine prosinca, a Hrvatska je po tom pitanju ionako uvijek bila nešto slobodnija.
Traženje avionske karte tradicionalno započinje putem Skyscannera, no prvo što se u tom trenutku da zapaziti je izraženi iskorak između najpovoljnijih navedenih cijena i realnog stanja, još jači nego inače. Najpovoljnije karte, osim toga, znatno su skuplje nego što ih je bilo moguće pronaći nekad te se vrlo rijetko spuštaju ispod 200 eura (povratna opcija). Prebacimo li tražilicu na s najjeftinije na najbolju kombinaciju, stvari postaju još gore: tko ne želi putovati po 7, 8 ili više sati u jednom smjeru (ako je to uopće moguće zbog mjera i presjedanja), treba računati s barem 240-250 eura. Nekad uobičajena opcija s presjedanjem u Frankfurtu ponuđena nam je za više od 300 eura, dakle previše, a kako se iz Beča i Munchena više ne leti za Zagreb, na kraju je izbor pao na KLM i Amsterdam. Po cijeni od oko 240 eura (bez prtljage dakako), sa sat vremena između letova u polasku i podnošljiva 4 sata u povratku). Nije najsretnije rješenje, ali od svega onoga što smo vidjeli tražeći, uopće se nije činilo loše.
I nije se činilo loše još neko vrijeme, sve dok nekoliko dana kasnije, baš u trenutku kad smo se uputili na PCR testiranje u Berlinu (cijena 69 eura, rezultati u roku od 24 sata), na telefon nije stigla poruka od KLM-a vezana uz sutrašnji let za Amsterdam i Zagreb. Ovakve stvari inače malo tko detaljno čita, baš kao i sve one uvjete pri kupovini karata. E pa, itekako ih treba čitati!
Naime, KLM za ukrcaj na let traži PCR test, što na ulasku u zemlju traži i Hrvatska, pa s tim putnici ionako računaju. Ali KLM, dakle ne nizozemska država, nego KLM, čak i za tranzit u Amsterdamu bez izlaska iz zračne luke, traži PCR test koji nije stariji od 12 sati od trenutka uzimanja brisa, što je jako teško imati, barem ne po prihvatljivim cijenama. Toga su svjesni i Nizozemci pa nude i drugu mogućnost: PCR test ne stariji od 48 sati bit će dovoljan ako uz njega pokažete i brzi test, ne stariji od – 4 sata.
To znači da mora postojati opcija antigenskog testiranja na samom aerodromu. Sutran zato polazimo malo ranije, i zbog testa i zato što se check-in više ne može obaviti online. Na informacijama nam potvrđuju da je dvostruki test obavezan i šalju nas na priručni štand sa QR kodom koji treba skenirati, ispuniti obrazac i odmah platiti 40 eura. I 20-ak minuta nakon uzimanja brisova iz grla i nosa iza priručnog paravana i drugi test je negativan, i napokon možemo na prijavu za let.
U novoj zračnoj luci na koju je Berlin čekao još punih devet godina nakon planiranog otvaranja sada nema nikoga osim rijetkih putnika, ali situacija je po tome slična u većini svjetskih aerodroma. Na izlazu za ukrcaj na let žamor. Neki putnici imaju problem: netko je stigao s isteklim ili nepotpunim testom pa kasnimo u polasku 30 minuta. Konačno, kapetan obavještava da je do toga došlo “zbog problema s Covidom s jednim putnikom koji se na koncu nije ukrcao”.
Na samom letu nije gužva i put prolazi brzo, za manje od sat vremena. Na opće iznenađenje dijele se snack zalogaji i piće, uključujući čak i pivo.
Amsterdamski aerodrom Schiphol također je neobično prazan, no sa sljedećim letom to nije slučaj Zrakoplov za Zagreb je pun, i ovdje se dijele i hrana i piće, ali jedna je razlika primjetna. Maske su naravno obavezne, ali ovdje je za razliku od Njemačke gdje se u javnom prijevozu već neko vrijeme priznaju samo FFP2 ili kirurške maske, dovoljno imati i platneno pokrivalo za nosi i usta.
U Zagreb stižemo i ranije od plana, ali ulazak u zemlju traje dugo, više od 40 minuta. Policajci traže PCR testove, i svi ih putnici naravno, ali uglavnom u elektronskom obliku. Zato ga sada treba treba poslati na njihovu e-mail adresu, i tek tada, uz ispunjeni obrazac sa svim podacima o putniku i putovanju (on se putnicima dijeli još na letu), i poruku potvrde koja vam na telefon stiže s potpisom MUP-a, može se ući u zemlju.
Ali ovdje treba znati da može i gore: nekoliko dana kasnije prijateljica je u Zagreb stigla iz Londona, s negativnim i skupo plaćenim testom, ali su je carinici s Plesa poslali ravno u karantenu, i to sedmodnevnu. Razlog: ne dolazi iz Europske Unije, nego iz Ujedinjenog Kraljevstva. Dakle, još jedna posljedica Brexita….
Dva tjedna kasnije procedura za putovanje ipak nam se promijenila. KLM je uoči polaska opet poslao svoju poruku, ali u njoj ovoga puta piše da je za tranzit u Amsterdamu, bez ulaska u Nizozemsku, dovoljno imati samo PCR test, ne stariji od 24 sata, što se poklapa s onim za ulazak u Njemačku, koji ne smije biti stariji od 48 sati. Još jedna dobra vijest stiže i iz zavoda Andrija Štampar, gdje obavljamo testiranje: za razliku od prosinca kada smo testiranje tamo platitli 690 kuna, cijena mu je sada pala na 500.
No ako želite biti stoposto sigurni da ćete se ukrcati, testovi prema KLM-u i njemačkoj državi moraju biti prevedeni na engleski, njemački, francuski ili nizozemski jezik. A izdavanje takve dodatne potvrde, dakle tih nekoliko uvijek istih riječi, treba platiti dodatnih 125 kuna! Ovo je bolje ne komentirati…
U zagrebačkoj zračnoj luci procedura za check-in slična je kao na polasku. Isto ne može online, isto traže testove, ali uz njih odmah i tzv. Einreiseanmeldung, odnosno potvrdu o prijavi putovanja u Njemačku. Schengensku granicu u Amsterdamu prolazimo bez pitanja, ali po dolasku u Berlin, na izlasku iz aviona čekaju nas njemački policajci i ulazak u zemlju slijedi nakon pokazivanja dokumenata, testa i prijave ulaska.
Nakon toga, na e-mail stiže i službena potvrda da je ulazak u Brandenburg i službeno registriran te da se odmah upućujemo u karantenu u trajanju od 10 dana. Ona se može prekinuti nakon petog dana od dana ulaska u zemlju, uz negativni test dakako. Novost je sada da on ne mora nužno biti PCR, nego može i brzi, koji se osim u testnim centrima kao što je onaj na aerodromu, može napraviti i u lokalnim certificiranim liječničkim ordinacijama i ljekarnama. Uz najavu, i to po cijeni od 50 eura.
Ukupna šteta, reklo bi se, za cijelu je ovu avanturu iznosila gotovo 500 eura, i to samo za testove i avionske karte, bez karata javnog prijevoza ili ostalih troškova putovanja. Par godina prije pandemije slično je putovanje, i to puno kraće i jednostavnije, uz malo truda bilo moguće organizirati za manje od petine te svote…
Eto, tako stvari stoje sada, a do nekog sljedećeg putovanja promijenit će se još nešto, dali bismo se okladiti. Na bolje ili lošije? E to se već više ne usudimo prognozirati.
