Svatko ima svoje strahove, koji kad uzmu maha prijeđu razumnu i opće prihvatljivu granicu, bivaju okarakterizirani kao fobija. Netko se boji da će s vozilom završiti na dnu jezera a netko drugi da će u automobilu živ izgorjeti. Treći strepi da ne završi pod kotačima nekog robusnog šlepera. Jedna od scena iz noćne more, posve je sigurno ona u kojoj čujete sirene vatrogasnog vozila koji hita na intervenciju gašenja požara, a intervencija se izravno tiče vašeg vozila. Vozila se znaju sama zapaliti. Sama od sebe! Može se zapaliti vaše vozilo a moguće je i da se zapali neko drugo vozilo u blizini vašeg, a onda plamen zahvati i vaše! Vozila pri tom mogu biti u mirovanju, parkirana. Nigdje vas u blizini, nigdje vozača vozila od kojeg se počela širiti plamena stihija. Nitko aktivno kriv, a vama šteta, jad i čemer, zgarište! Kako se i od koga nadoknađuje štete kada ona potječe od samozapaljenog susjednog vozila na parkiralištu?
Reći ćete stvar je jednostavna naknada će se skinuti s police obaveznog osiguranja tog vozila. Tu su se mnogi sretali s problemom zakonske definicije. Što kaže zakon? Svima je znano kako je vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Odlično! Međutim, ima i dalje! Tim ugovorom o osiguranju pokrivene štete su štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obvezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu. Što je s parkiranim vozilima, ona dok miruju tj. motor nije upaljen, vozač nije u vozilu posve sigurno nisu u kretanju površinama na kojima se odvija promet. To je argument kojeg su se svojedobno grčevito hvatala osiguravajuća društva u slučajevima samozapaljenja vozila na parkiralištu, kao i svi oni od kojih se šteta potraživala.
Znate kako je, svatko se hvata za slamku spasa i ističe argumentaciju koja bi ga mogla izvući iz sporne situacije. Čujte, najslađe se smije tko se zadnji smije, a smije se onaj tko dobije presudu u svoju korist. Što kaže sud po tom pitanju? Županijski sud u Dubrovniku u svojoj odluci Gž – 723/2018 od 24.10.2018. jasno je iskazao svoje stajalište: „Osnovano, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj ukazuje da bi za štetu, pored vlasnika vozila, bio odgovoran i osiguratelj tog vozila temeljem ugovora o obveznom osiguranju. U tom pogledu ovaj sud smatra da je shvaćanje prvostupanjskog suda gramatičko, a da se propisi trebaju tumačiti šire – logički smisleno i teološki.
Kada se u stavku 3. članka 22. ZOOP spominje kretanje vozila po javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, u vezi sa stavkom 1. u kojem se spominje uporaba vozila, po shvaćanju ovog suda tu je obuhvaćeno i parkiranje u javnoj garaži. Javna garaža svakako jest površina na kojoj se odvija promet, jer bez prometovanja nije moguće parkirati vozilo u javnu garažu. Kretanje vozila u trenutku nastanka štete ne može se shvaćati u doslovnom smislu, jer bi u protivnom to značilo da, na primjer, za štetu kod samozapaljenja vozila dok je isto zaustavljeno na semaforu ili uslijed zastoja na cesti odgovornost osiguratelja ne bi postojala, dok bi postojala ako je do samozapaljenja došlo dok se vozilo kretalo bilo kojom brzinom. Uporaba vozila također se ne može tumačiti samo kao korištenje vozila tijekom prijevoza, već i vrijeme između jednog i drugog prijevoza, dakle dok je vozilo parkirano na javnim površinama koje tome i služe, dakle i javnoj garaži“.
I što reći? Sud je sve rekao, preciznije sud je zauzeo jedino moguće i logično stajalište: čak i kad je vozilo u mirovanju, čak i kad miruje u javnoj garaži, vozilo je u uporabi. Sukladno tome se i procjenjuje i ocjenjuje i odgovornost za štetu od tako parkiranog vozila. Znači odgovoran je i osiguratelj vozila!
