Vozili su se u Hrvatskoj reliji za Europsko prvenstvo, nastupio bi i poneki vozač s automobilom iz najviše WRC kategorije, ali, kao što su se mnogi od nas uvjerili, Svjetsko prvenstvo je nešto drugo. Kao kada gledate B akcijski film sa Stevenom Segalom ili neki akcić s A liste u koji je uloženo deset puta više novca. Eksplozije su grandioznije, manje je krupnih planova, treba pokazati u što je utrošen ogroman budžet pa i ekspresije glumaca gube na važnosti, a oružje i pirotehnika postaju ravnopravni ljudskom faktoru.
Nedjeljno jutro proveo sam na brzincu Bliznec – Pila, sa zagorske strane. Tronožac, sendvič i voda su nužni želite li provesti više od tri sata na jednom mjestu, u šumi nenavikloj pružati ljudima čak i minimalni komfor. Krećući se u istom smjeru, ljudska rijeka u ranim jutarnjim satima podsjećala ja na mravlju zajednicu, a prihvaćajući vlastiti sindrom jutarnje lijenosti, nisam odmaknuo mnogo dalje od ciljne rampe. Na lijepom šumskom položaju vidio se izlaz iz jednog zavoja, pa ravnica s potočićem koji konstantno moči cestu i potom brzim zavojem – dvjestotinjak metara koji su jamčili solidna uzbuđenja.
Ljepota relija nije samo u promatranju vozila koja jure kao da ih gone sve policijske jedinice ovoga svijeta (policiji ću se vratiti na kraju), nego i u komunalnom osjećaju kratkotrajnog pripadanja zajednici ljudi spremnih probuditi se u pet ujutro i skakati po šumskim putevima s frižiderima, stolcima, ruksacima i ostalom popratnom menažerijom. Pritom se na tom istom mjestu na kojem sjedite i čekate može provesti i solidna antropološko-socijalna studija. Na primjer, usukanoga u tanku odjeću, mučit će vas sjeta za crnom duksom koju ste zaboravili na vješalici u stanu, a potom ćete s mnogo nevidljivih upitnika iznad glave promatrati obližnje društvo kako mlati drugo-treće pivo u sedam ujutro. Dekor svakog relija su svađe redara i posjetitelja, a u nedjeljno jutro iznad mjesta Pila podignute su na globalnu razinu. Ipak je to Svjetsko prvenstvo pa su i redari malo nervozniji, a i posjetitelji nisu toliko popustljivi u slušanju zapovijedi:
– Ljudi, maknite se dvadeset metara od ceste – govorio je jedan od njih.
– Sada će proći dron, prolaze i ljudi iz WRC-a s autom, ako ste preblizu otkazat će brzinac.
Ok, ali već na pet metara od ceste, dublje u unutrašnjosti, počinje uspon kojeg bi s blagim poštovanjem promatrali i alpinisti. Kada smo se uspeli na prve obronke Medvednice i još brže se sjurili natrag nakon svih kontrola (mjesto na kojem sam bio bilo je savršeno sigurno, povišeno, dva metra iznad ceste) počelo je. Prema najvišoj WRC klasi morate imati strahopoštovanje, jer ono što je vama sporiji zavoj, Ogieru, Tanaku ili Evansu je brzi zavoj koji prolaze sa 140, 150 km/h. Zvuk WRC bolida podsjeća ne sirene opće opasnosti koje vam je netko uključio pored desnog uha, a s prolaskom tih malih monstruma snažnijih od 300 KS u zraku ostaje miris spaljenog goriva. Savršena politički nekorektna zabava u vrijeme kada EU bježi od benzinaca i dizelaša te traži izlaz u električnim automobilima.
– Tata ja bi to brže prepelal – veli u šali jedan mlađahni gledatelj ocu, koji se s limenkom piva u ruci i nije potrudio približiti cesti nego je ostao na položaju na koji su ga potjerali suci.
Ako je Formula 1 elitistički sport, reli je zabava za sve, ako je Formula 1 kavijar i šampanjac, pa u njezinoj ekskluzivnosti – paradoksalno – leži i jedan od uzroka mnogo veće popularnosti, reli je sendvič u aluminijskoj foliji i boca vode ili piva, bez pejorativnosti u nizanju ovih pojmova. Nekoliko puta sam putovao po Europi ne bih li gledao Loeba, Makkinena, Grönholma ili Solberga, prvi i jedini put me na smrt ispredao Stephane Sarrazin u Subaru Imprezi WRC na prologu jednog davnog Monte Carla kada je na dva metra od mene (nekim čudom našao sam ne malom zidiću uz cestu) projurio s više od 150 km/h, a sada je za promatranje elite ovoga sporta bilo dovoljno zaokružiti Medvednicu, parkirati automobil ispred DVD-a u Pili i protegnuti noge.
Pobijedio je Sebastien Ogier u Toyoti Yaris, s minimalnom prednošću, i dokazao da sportski šampioni ponekad nisu u najboljoj formi u životnim utakmicama. Kada bi se svi ponašali poput njega (prolaz kroz crveno svjetlo na semaforu ili bježanje s mjesta nesreće uz opasno naguravanje s policajcem), UFC borci bi, na primjer, prije svake borbe pretukli dvojicu-trojicu ljudi koji su ih pogledali ispod oka, nogometaši bi loptom napucavali gledatelje ispred stadiona, a ne želim niti pomisliti što bi radili, na primjer, obijesni natjecatelji u gađanju glinenih golubova… Koga briga što on vozi u Svjetskom prvenstvu? Uz dužno poštovanje prema ovom događaju i moju nespornu naklonost, većina Zagrepčana nedjeljno jutro je provodila drijemajući, uz kavicu, doručak ili na nekoj vikendici. Uostalom, kad sam svojoj boljoj polovici priopćio da se planiram u nedjelju rano ustati rekla mi je:
– Ti nisi normalan, što je to? Reli? Samo nemoj ti voziti! Pazi kako izlaziš iz stana da ne probudiš mene i malu.
Na kraju, bilo bi odlično kada bi Hrvatska bila domaćin WRC-a i sljedećih godina – minus pandemija koronavirusa.
