Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, znanstvenici su počeli tražiti alternativne načine korištenja nuklearne energije. Primjerice, šezdesetih godina SAD su željele koristiti atomske bombe za izgradnju nove autoceste. Američka vlada planirala je detonirati niz nuklearnih bombi u kalifornijskoj pustinji kako bi stvorila obilaznicu za poznatu autocestu Route 66. Plan je bio dio Projekta Plowshare, a zamišljen je 1951. godine kao način ‘pretvaranja nuklearnog oružja u alat koji radi ceste’.
Stručnjaci su smatrali da bi bombe koje bi eksplodirale pod zemljom mogle biti jeftino rješenje za uklanjanje velike količine zemlje. Na primjer, deseci lanaca eksplozija mogli bi stvoriti nove kanale, ceste ili čak luke. Početkom 1960-ih, kada je trebalo izgraditi odvojak za autocestu Route 66, istražna komisija zaključila je da bi nuklearna obilaznica bila tehnički izvediva, i što je još važnije puno jeftinija od konvencionalnih iskopa.
Nuklearne bombe snage između 20 i 200 kilotona koristile bi se za prodor u planinski lanac. Zajednički prinos bio bi 1730 kilotona, ili otprilike 115 puta veći od bombe koju su SAD bacile na Hirošimu, manje od dva desetljeća ranije. Očito je da su Amerikanci na vrijeme otkrili da upotreba nuklearnih bombi nije isključivo povezana s ovakvim prednostima i odustali od ideje.
