Predimenzionirani motori, automatski mjenjači, sjaj kroma, servo uređaj upravljača, masovna produkcija, veliki repovi straga… Sve su to osnovne karakteristike američkih automobila pedesetih godina prošlog stoljeća koji mnogi bez ustezanja zovu razdobljem ekscesa u automobilskoj industriji. To je vrijeme kad su američki proizvođači automobila i njihovi dizajneri bili uvjereni da kupci ne traže od njihovih proizvoda sigurnost, nego prije svega dizajnersku raznolikost.
Ljudska populacija bila je željna individualne mobilnosti nakon rata živeći praktično od danas do sutra. To je definitivno i razdoblje najradikalnijih dizajnerskih rješenja u povijesti autoindustrije, kad su se dizajneri u pravom smislu riječi natjecali tko će većim ‘repnim perajama’ ukrasiti svoje modele. Inspiracija je pronađena u industriji zrakoplova, a te automobilske superlative mnogi su nazivali dinosaurima na autocestama. Kontekst ovog dizajnerskog ekscesa treba promatrati i iz perspektive da je tijekom pedesetih među vlasnicima automobila više od 80 posto njih bilo muškog spola te da je većina zapravo automobil poistovjećivala s mitskom ljubavnicom.
– Mit da je automobil samo sredstvo za brži prelazak od točke A do točke B samo je dio istine. Automobil je i produžetak osobnosti ili odraz samouvjerenosti. Kupci automobila ne traže vam prvenstveno inženjerska rješenja, nego u njemu upravo moraju otkriti tajnu vlastite osobnosti! Dalje, kod automobila i muškaraca vam postoji direktna veza između libida i konjskih snaga – Ustvrdio je to početkom pedesetih u svojim istraživanjima izvjesni američki psihijatar dr. Jean Rosenbaum, podastrijevši svoju studiju čelnicima velike automobilske trojke u Detroitu.
Prema njemu, bilo je to prvi put u povijesti da je prodaja automobila imala direktne veze sa seksom!? Pitate se kako? Pa u glavi muškaraca, navodno, oduvijek postoji veza između veličine automobila i snage njegova motora s libidom vlasnika. Pogledaj kakav veliki automobil imam, po mišljenju doktora bi se moglo prevesti i kao ‘pogledaj kakav mi je velik p….’ ili ‘isprobaj kako sam dobar ljubavnik’!
Najkarakterističnije obilježje automobila pedesetih godina prošlog stoljeća definitivno su famozni repovi straga, koji su od stilskog detalja iz kraja četrdesetih tijekom pedesetih postali ekstremom na granici parodije.
Za ovaj stilski dodatak na automobilima možemo zahvaliti General Motorsovim dizajnerima na čijem čelu je do 1958. bio legendarni Harley Earl. Njega je 1942. prijatelj iz američkog zrakoplovstva poveo na predstavljanje novog Lockheedova borbenog zrakoplova Lockheed P-38 Lightning. Zrakoplov je imao zapravo dva repa, što je definitivno bila vrlo neobična karakteristika. Upravo taj detalj bio je dovoljan za Earlovu inspiraciju.
Earl je u njima vidio odličnu asocijaciju. Ako te peraje stavimo na automobile, one će kupce sigurno u postratnoj euforiji asocirati na pozitivnu romansu i velike ratne pobjede. Prve poslijeratne automobile Earl je rezignirano opisao kao nešto što u biti ne znaš odlazi li ili dolazi!? Asocirao je time na činjenicu da su automobili sprijeda i straga bili gotovo isti te bezlično dosadni.
Da bi prekinuo tu tržišnu letargiju, Earl je na Cadillacu konačno 1948. ponudio repove euforičnoj publici u prvotno diskretnoj formi, osiguravši time tvrtki instant uspjeh. I u početku su ti repovi straga sasvim dobro izgledali na automobilu. U današnjim okvirima jasno je da repne peraje mogu imati određenu ulogu u aerodinamici automobila i njegovoj stabilnosti na cesti. O tome je razmišljao još 1930. njemački profesor Wunibald Kamm, kad je u Stuttgartu osnovao institut za istraživanje vezan za različita područja automobilske industrije. Kamm je tu izradio i prvi aerodinamični tunel u kojemu su se ispitivanja vršila na vozilima u mjerilu 1:1. No profesor Kamm bio je inženjer, a Earl prije svega samo dizajner. Za njega su te repne peraje bile isključivo genijalni stilski dodatak, a kakve će posljedice ti repovi imati na stabilnost i upravljivost automobila ostavio je da umjesto njega pravdaju inženjeri.
Milijuni za repove, a centi za sigurnost! – komentirali su tu ekstravaganciju kritičari asocirajući na potrošene milijune u redizajn i nove alate. Earl je tu inspiraciju zrakoplovima prenio i na kokpit te na masivne branike, a upravo su repne peraje postale i zaštitini znak Cadillaca.
Ubrzo su taj trend slijedili svi američki proizvođači, a na tržištu je nastalo pravo natjecanje u tome čije će repne peraje biti ljepše i prije svega veće. Sredinom pedesetih već je svima postalo jasno da cijela ta priča s repnim perajama straga neće završiti dobro. Iz godine u godinu repovi su postajali sve izraženiji i duži, a Cadillac je tu ubrzo došao i u ozbiljnu opasnost da izgubi primat. Prvo je 1957. godine Lincoln pokušao svojim dizajnerskim rješenjima uzeti dio kolača na tržištu luksuznih automobila gdje je Cadillac bio broj jedan. No prava panika u Cadillacu nastala je tek kad je Virgil Exner, dizajner Chryslera, iste godine javnosti ponudio svoju fantaziju na četiri kotača s kojom je Chrysler dostignuo rekordnu prodaju. Earl se 1958. povukao u mirovinu, a na njegovo mjesto šefa dizajna General Motorsa dolazi Bill Mitchell.
Njegov zadatak bio je vratiti staru slavu kralja repnih peraja. Za to su bili potrebni vrlo radikalni potezi. Cadillac Eldorado je 1959. definitivno postao automobilom najvećih kontroverzi po pitanju dizajna i dimenzija. Repne peraje su bile definitivno predimenzionirane, a sam automobil s dužinom od gotovo šest metara uz osovinski razmak od 3,3 metra postao je kotrljajućim spomenikom elegancije i dizajnerskog ekscesa. Repne peraje je Cadillac na svojim automobilima zadržao još i tijekom šezdesetih, tek čijim se krajem tržište u Americi okreće prema kompaktnijim i ekonomičnijim uvoznim automobilima. Drugi razlog odustajanja od repnih peraja bio je Ralph Nader. Nader je bio prvi koji je u Americi javno podigao glas protiv autoindustrije i njihovih proizvoda koje je smatrao potencijalnom opasnošću po život korisnika. U legendarnoj studiji Unsafe at Any Speed, osim što je napao Chevrolet Corvair, Nader se okomio i na Cadillacove repne peraje koje je smatrao izrazito smrtonosnim detaljem. Optužbe je potkrijepio slučajem motociklista koji se vozio iza Cadillaca i nije uspio na vrijeme stati te se sudario s njim. Posljedica je bila ta da je završio na peraji s probodenim tijelom blizu srca, ali je nasreću preživio.
Drugi primjer bio je kolizija devetogodišnje djevojčice na biciklu i parkiranog Cadillaca godišta 1962. Primjera je bilo još, a GM je odgovorio na te optužbe riječima da su uvijek mogući takvi netipični slučajevi! Nesreće su možda i bile neobične, ali su definitivno otvorile pitanje sigurnosti automobila s izrazitim repnim perajama. Američki dizajnerski trendovi s manjim vremenskim odmakom imali su utjecaj i na europske proizvođače, ali u znatno kraćem periodu i svakako ne u takvim ekstremnim oblicima.
Ekstremni europski primjer je ekstravagantni Facel-Vega Excellence, a repne peraje ipak su elegantnije uklopljene u Peugeot 404, Mercedes Benz linije W 110, poznatiji i kao Heckflosse.
NSU je repne peraje pokazao na modelu Prinz Sport i Spider, Opel s Kapitänom P1, BMW s modelom 700, Fiat s modelom 1500/1800, Rover s modelom P6… Imuni na amerikanizaciju ostali su tek klasičari s izraženim individualizmom, poput Jaguara, Citroëna, Panharda ili Saaba.
Dagmarini odbojnici
Cadillac je, osim repnih peraja, zaslužan i za mitske nastavke na prednjim branicima koji nisu imali stilskog utjecaja izvan SAD-a. Stilska evolucija koju je nakon 1945. diktirao Harley Earl prvotno se manifestirala u masci hladnjaka kojom je Cadillac postavljao standarde. Predmetna maska također je mutirala s godinama, a nju je pratio odmah ispod i masivni kromirani prednji odbojnik. Još jedna ratna tekovina na tim odbojnicima bila je dizajnerska ideja koju potpisuje mladi Edward Glowacke, a manifestirala se u dvije karakteristične izbočine u obliku topovskog projektila.
Ti dodaci oblikom su trebali asocirati na snagu i brzinu automobila, a tijekom desetljeća postajali su sve masivniji i oblikom podsjećajući na loptu za američki nogomet (još jedan od simbola nacije) te potom na metak. Tijekom godina dobili su i gumenu zaštitu koja je asocirala na grudnjak. U priču o odbojnicima i tim izbočenim dodacima tad se ponovno uplela muška mašta zahvaljujući kojoj su ti specifični dodaci na Cadillacu prozvani Dagmars Bumpers. Senzualna plavuša koja je upletena u kontekst priče bila je Virginia Ruth Egnor – Dagmar. Dagmar je bila američka glumica i TV zvijezda koja se na javnoj sceni pojavila početkom pedesetih, netom prije Marilyn Monroe. Naslovnica američkog magazina Life od 16. srpnja 1951. s Dagmar u prvom planu otkrit će vam, uz minimalnu uporabu mašte, moguću povezanost s Cadillacom i prednjim odbojnicima.
Cadillac nikad nije službeno doveo u isti kontekst Dagmarin izraženi dekolte i odbojnike na svojim automobilima, ali mašta je napravila svoje na opće zadovoljstvo kupaca i proizvođača.
