Svaki dan svjedoci smo prometnih nesreća, s poginulima i ozlijeđenima, a oni sretniji su prošli samo s materijalnom štetom. U prvih sedam mjeseci ove godine MUP je tako zabilježio čak 18.112 prometnih nesreća, što predstavlja povećanje od 7,2 posto u odnosu na isto razdoblje lani. U većini tih nesreća glavni krivac je bio ljudski faktor, a ono što zaista često čujemo jest da je u mnogo slučajeva riječ o – recidivistima. Stoga se razumljivo postavlja pitanje o kakvim se ljudima to radi, tko to i zašto svjesno ulazi u opasne prometne situacije unatoč činjenici da je već prije izvukao deblji kraj. Kakav je uopće psiho profil ljudi koji ne prepoznaju opasnosti u prometu? O svemu tome smo porazgovarali sa psihologinjom mr. Ljiljanom Mikuš, pročelnicom sekcije za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog društva.
– Ne postoji jedinstveni psiho profil ljudi koji ne prepoznaju opasnosti u prometu. Kad govorimo o vozačima, u procjenjivanju potencijalno rizičnih situacija u prometu prednost imaju iskusni vozači u odnosu na vozače s malo vozačkog iskustva. Iskusni vozači predviđaju veći broj opasnosti na cesti i brže ih uočavaju u odnosu na neiskusne vozače, a njihova procjena rizičnosti takvih situacija je realnija i objektivnija u odnosu na neiskusne vozače. Mlađi i neiskusni vozači, osim što uočavaju manji broj opasnosti u prometu, što ih uočavaju sporije, istovremeno i podcjenjuju razinu njihove opasnosti i tako se kumulira, povećava rizičnost njihove vožnje s obzirom na procjenu prometne situacije. S porastom vozačkog iskustva, ali i zbog sazrijevanja racionalnog kognitivnog sustava i manjeg utjecaja emocija, procjena rizičnosti postaje brža i realnija – navodi mr. Ljiljana Mikuš.
Dodaje kako analiza strukture povezanosti osobina ličnosti i ponašanja u vožnji pokazuje da impulzivnost i agresivnost kao trajne i relativno stabilne osobine ličnosti utječu i na ponašanje u vožnji – visoko agresivne i impulzivne osobe oblikuju stil vožnje kojim dominira traženje uzbuđenja u vožnji, nestrpljivost, razdražljivost, ljutnja, natjecateljsko ponašanje, sklonost rizičnim postupcima, ignoriranje tuđih potreba…
– Do loše procjene opasnosti u vožnji može doći i kod socijalno nezrelih vozača, koji su skloni dokazivanju, samopotvrđivanju, natjecateljskim motivima u vožnji, željom da se brzom vožnjom ostvari moć i kontrola, dominaciji nad drugim osobama, postojanju hedonističkih motiva, tj. uživanja koje donosi brza vožnja zbog određenih fizioloških promjena u organizmu, samopotvrđivanju vlastite vozačke vještine, želji da nekoga zadive, impresioniraju itd. Na sličan način mogu se ponašati i osobe koje nisu sklone pridržavanju socijalnih normi, kojima nije važno kakav će utisak ostaviti na druge ljude, posebno one koje su neprijateljski raspoložene, razdražljive, negativnog stava prema drugim sudionicima u prometu, a posebno prema onima za koje smatraju da loše voze i usporavaju promet – navodi HAK-ova sugovornica.
Jedan od mogućih razloga zbog kojih vozači ignoriraju opasnosti u prometu, napominje Ljiljana Mikuš, i opažanje je ponašanja drugih vozača koji rizično voze.
– Neke vozače, posebno one mlađe, bezobzirna vožnja drugih vozača može motivirati da i sami slijede njihov primjer – kaže Mikuš.
No i vožnja pod utjecajem alkohola također je česti razlog loše procjene opasnosti na cesti.
– Pod utjecajem alkohola produljuje se vrijeme reakcije vozača, reakcije su netočne ili izostaju, dolazi do slabljenja vida i sluha koji su neophodni za percepciju prometne situacije, loše koordinacije pokreta, loše procjene situacije u prometu, nedostatka kritičnosti i pogrešnih odluka. Ponašanje alkoholiziranih vozača često je agresivno, bahato i neodgovorno. Prema istraživanjima, kod vozača koji često voze pod utjecajem alkohola, bez obzira na kazne, dominiraju dva tipa ličnosti. Prvi tip karakteriziraju visoka depresivnost i ogorčenost uz nisku emocionalnu osjetljivost, a drugi tip karakteriziraju visoka agresivnost, impulzivno traženje uzbuđenja, iritabilnost i hostilnost, odnosno neprijateljstvo. Osim alkohola, dodaje Mikuš, i umor kod vozača utječe na to da su usporeni u percipiranju opasnosti.
– Nepažnja se povećava, redoslijed, točnost i brzina izvođenja radnji su poremećeni, a često jedno od toga može izostati. Reakcije mogu biti iznenadne i ubrzane, ali netočne i isprekidane. Umor otupljuje stavove prema vožnji, okolini i opasnosti, koji su nekritični, nerealni i mogu dovesti do podcjenjivanja opasnosti u prometu. Posebno je opasno kad se uzimanje alkohola kombinira s umorom i nespavanjem – navodi mr. Ljiljana Mikuš.
No što se zapravo mota po glavi kod recidivista i onih koji učestalo krše prometne propise, ne boje se za vlastitu sigurnost, ali i sigurnost drugih…
– Brojna istraživanja u prometnoj psihologiji odnosila su se na čimbenike koji smanjuju doživljaj subjektivnog rizika kod vozača i tako povećavaju rizik od neželjenih događaja u prometu – govori Mikuš.
Napominje kako su najvažniji čimbenici: mogućnost obmane perceptivnih i kognitivnih procesa (prilagodbe osjetila na brzinu, podcjenjivanje brzine kretanja, podcjenjivanje fizikalnih sila u sudarima, precjenjivanje vještine vožnje), subjektivni osjećaj kontroliranja situacije – nerealno očekivanje vozača da može odrediti prirodu i težinu prometne situacije i uspješno je svladati. Događa se da se ponašanje vozača temelji na očekivanju koje je u skladu s uobičajenom prometnom situacijom, a zanemaruju se događaji koji se rijetko pojavljuju (ova situacija često se javlja pod utjecajem umora, alkohola i nespavanja: vožnja može biti u redu ako je rutinska, problem nastaje kad treba reagirati na iznenadnu situaciju). Umor, koji narušava psihomotornu sposobnost, odnosno poremećeni su brzina, točnost i redoslijed izvođenja radnji, mijenjaju se stavovi prema vožnji, okolini i opasnostima. Nadalje, tu je i utjecaj psihoaktivnih sredstava. Čak jedna petina lijekova negativno utječe na tjelesne i psihičke sposobnosti vozača, a djelovanje ovisi o osobinama pojedinca (dob, spol, tjelesna masa) i osobinama lijeka (doza, oblik, vrijeme uzimanja, kombinacija s drugim lijekovima, hranom, alkoholom…). I tu su posljedice do kojih dolazi zbog poremećaja spavanja (primarna insomnija, primarna hipersomnija, narkolepsija, katapleksija, poremećaj cirkadijurnog ritma spavanja s podvrstama: odgođena faza spavanja, promjena vremenske zone, rad u smjenama) – različita stanja vezana uz spavanje i budnost.
Ipak, kako doprijeti do takvih vozača? Kako im ‘utuviti’ u glavu da to što rade može njih, ali i, što je još gore, druge koštati života?
– Postoje metode i načini kojima se psihosocijalno nezrelim osobama može pomoći u promjeni ponašanja: psihosocijalni pristup počiniteljima prekršajnih i kaznenih djela u prometu ističe važnost regulacije psiholoških mehanizama procjenjivanja opasnosti, odnosno prihvaćanja rizika, osvješćivanje i samoprocjenu subjektivnih faktora koji su rizični za sigurnu vožnju, važnost suradnje i komunikacije s drugim sudionicima u prometu, razvoj pozitivnih stavova i motivacije u odnosu na prometnu sigurnost te stjecanje uvida u vlastito ponašanje i suočavanje s posljedicama lošeg ponašanja u prometu – objašnjava Mikuš.
Dodaje kako se teorijska podloga psihosocijalnog pristupa temelji na klasičnim modelima i teorijama percepcije objektivnog i subjektivnog rizika u prometu, motivacijskim teorijama koje se primjenjuju na ponašanje vozača te suvremenim pristupima učenju sigurne vožnje. Nalazi svoju primjenu kod prometnih recidivista.
– Za recidiviste bi bilo važno, osim visoke novčane i zatvorske kazne, osmisliti određene intervencije, odnosno djelovati na promjenu ponašanja uvođenjem psihosocijalnog tretmana ili nekog drugog programa prevencije, prilagođenog osobinama ličnosti recidivista u prometu – smatra Mikuš.
Jesu li onda zaista rješenje još rigoroznije kazne ili nešto drugo?
– Kažnjavanje općenito nije dobar način za postizanje promjene ponašanja. Poznato je iz iskustva, ali i brojna istraživanja su pokazala da su pozitivni poticaji, odnosno nagrađivanje poželjnog ponašanja efikasniji od kažnjavanja nepoželjnog ponašanja – navodi Mikuš.
Kazna je manje učinkovita od nagrade, dodaje Mikuš, zato što ne nudi alternativno, poželjno ponašanje, tako da jedno nepoželjno ponašanje može biti zamijenjeno drugim nepoželjnim ponašanjem. Također, kazna je učinkovita samo ako slijedi svaki put nakon nepoželjnog ponašanja. Ako ne dođe do kazne, ponašanje će se vjerojatno održati. Uz to, kazna može izazvati izbjegavanje ili bježanje iz situacije u kojima se pojavljuje.
– Intenzitet i vrsta kazne trebaju odgovarati učinjenom prekršaju. Blage kazne neće dovoljno utjecati na promjenu ponašanja, ali se i izrazito strogim kaznama mogu postići suprotni efekti od očekivanih, zbog povećanja anksioznosti i stresa kod vozača, poput osjećaja tjeskobe, straha, uznemirenosti, panične reakcije, sukoba, agresivnog ponašanja, bijega s mjesta nesreće itd. – napominje HAK-ova sugovornica te dodaje kako se sigurno ponašanje u prometu uči, navike i vještine sigurnog ponašanja u prometu stječu se od najranije životne dobi, djeca uče promatranjem i usvajanjem onoga što rade roditelji i druge odrasle osobe. Najveća odgovornost je na obitelji, ali i odgojno-obrazovnim ustanovama te medijskoj promociji sigurnog i odgovornog ponašanja u prometu.
Odgovorno i savjesno ponašanje prema sebi i prema drugim osobama usvaja se socijalnim učenjem koje počinje od najranijeg djetinjstva. Obitelj je prvo mjesto na kojemu se oblikuju vrijednosti, stavovi, kontrola emocija i ponašanja, u mnogim aspektima života, pa tako i u ponašanju u prometu. Zbog toga je važno da pozitivni stavovi i vrijednosti koje se odnose na promet budu sustavno izgrađivani od najranije dobi, tijekom školovanja pa do stjecanje vozačke vještine u autoškoli – navodi mr. sc. Ljiljana Mikuš.
