Povijest vojnih vozila: Kotači rata postali su ključna prednost!

Pobjeda pod svaku cijenu i uz sva moguća sredstva. Prijevoz ratnika i oružja važan je dio ka putu prema pobjedi neprijatelja

Rat je pakao, ali vjerujte i pravi raj za profit proizvođača automobila! Ovu rečenicu svojedobno je izrekao jedan američki službenik nakon što je završio II. svjetski rat. Upravo rat je jedino doba u povijesti automobila kad proizvođači imaju osiguranog kupca – vlastitu državu ili njezinu braću po oružju. Saga o vozilima u službi rata počinje još u doba konjskih zaprega, oko 2000 godina prije Krista. U Kini su u 12. stoljeću prije Krista već koristili i oklopna kola na četiri kotača, uz napomenu da je “oklop” zapravo bio osušena koža razapeta na drvenom okviru. Leonardo da Vinci također je dao svoj doprinos u izradi vozila koje bi pridonijelo svladavanju neprijatelja. Tek značajniji pomak prema motornim vozilima kakva ih danas poznajemo jest korištenje parnog stroja. U 19. stoljeću parni stroj vodi čovječanstvo ne samo u industrijsku revoluciju, nego se uz njegovu pomoć ostvaruje i prva prava prometna revolucija. Željeznica je prvi put omogućila masovni transport ljudi i tereta na kopnu. Bio je to ujedno i značajan napredak u snižavanju troškova transporta koji više nije ovisio samo o vodenom prometu ili konjskoj zaprezi. 

Ovdje je interesantno napomenuti da su Sovjeti od davnih dana u strahu od stranih trupa širinu željezničkog kolosijeka napravili za desetak centimetara širim od europskih standarda tako spriječivši stranu logistiku da bez problema uđe na te teritorije. Upravo je s parnim strojem saživjela i prva konstrukcija koju možemo smatrati direktnom pretečom vojnog vozila, a koja je i zamišljena prije svega u vojne svrhe. Francuski časnik Nicolas Joseph Cugnot (1725. – 1804.) imao je ideju izrade samohodnog vozila koje bi se koristilo za transport topova. Godine 1769. je prvi put ugradio parni stroj u vozilo na tri kotača na kojem su se mogle prevoziti i četiri osobe. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, Cugnot je konačno 1770. uspio izvesti testnu vožnju. Bilo je to ujedno i prvo samohodno vozilo s prednjim pogonom. Parni kotao i pogonski mehanizmi bili su smješteni na prednjem kotaču koji je ujedno bio i pogonski. Time je ujedno dobiven praktični tovarni prostor za prijevoz municije i topova na stražnjem dijelu (nosivost do pet tona tereta). Vozilo je bilo vrlo teško i nespretno za upravljanje, a moglo je postići brzinu oko 5 km/h, uz to što je svakih 15 minuta bilo potrebno puniti spremnik za vodu. Testna vožnja završila je nakon tek nekoliko metara sudarom sa zidom. Tek uporaba motora s unutarnjim izgaranjem dovodi do ozbiljnijeg razmišljanja o korištenju motornih vozila za transport ljudskih i materijalnih resursa vojske. 

Velika Britanija može se pohvaliti kao domovina prvog automobila izrađenog prvenstveno u vojne svrhe. R. P. Davidson, zapovjednik pomorske akademije, izradio je 1896. parom pokretano vozilo na koje su ugrađena dva mitraljeza čiji su rukovatelji bili zaštićeni oklopom. Naravno, u tom kontekstu nisu ni druge velesile mogle mirovati. Tako već 1901. svoj prvi oklopnjak na četiri kotača imaju i Francuzi zahvaljujući tvrtkama Charron i Girardot. To vozilo je zapravo bilo izrađeno po narudžbi ruskog ministarstva rata koje ga je trebalo za potrebe rata s Japanom. Godine 1904. se u tu utrku uključuje i Austro Daimler izradom oklopljenog vozila teškog 3,3 tone i dugačkog oko 4 metra. Oklopljena kupola sa strojnicom okretala se već tad za 360 stupnjeva. Taj oklopnjak je imao i stalni pogon na sve kotače. Osnivanje prvih automobilskih odreda put je ka definitivnoj afirmaciji prvo automobila, a zatim uopće motornih vozila u vojsci. Prvi svjetski rat na globalnom nivou pridonio je značajnoj afirmaciji automobila u ratu, kao i uopće u kontekstu značaja motoriziranih jedinica svih vrsta. Vojska je prvi put izdala smjernice proizvođačima što očekuje od motornih vozila za svoje potrebe. Gotovo cjelokupna europska, a zatim i američka autoindustrija prebacila se na potrebe vojske. Izrada vojnih vozila zapravo se sastojala samo u dodatku oklopa na standardnu ili tek djelomično modificiranu šasiju. Dodatak topa ili mitraljeza bio je više psihološkog značaja, jer su takva vozila zbog svoje težine bila vrlo ranjiva, a naročito osjetljiva na kvalitetu puteva kojima su se kretala. Dodatak gusjenica bio je tek ideja, ali nedovoljno tehnički razrađena u to doba. 

U Prvom svjetskom ratu posebnu ulogu odigrali su i Renaultovi taksiji u Parizu. Dana 7. rujna 1914. čak 1200 Renaulta AG1 angažirano je za prijevoz 6500 rezervista na oko 50 km udaljene položaje oko rijeke Marne. “Renault je spasio domovinu!” – bili su euforični naslovi u novinama nakon što je njemački general Von Kluck potpisao kapitulaciju. Godine 1916. vojni automobili su zahvaljujući britanskoj ratnoj industriji dobili i svog većeg brata – tenk. Taj prvi globalni sukob nacija upozorio je i na glavne nedostatke korištenja motornih vozila u vojsci. Primjerice, samo Amerikanci su u ratu koristili oko 300 različitih modela različitih proizvođača, od kojih je 213 bilo iz SAD-a. Nije bilo standardizacije pa je tako svaki kvar na tim vozilima bio jednak katastrofi. Ta su iskustva bila od velikog značaja za drugi svjetski sukob, u kojemu su upravo transportna sredstva i mehanizacija odigrali najznačajniju ulogu. Amerika je raspisala natječaj za univerzalno vojno vozilo koje će postati Jeep. Njegova jednostavnost, standardizacija dijelova, univerzalnost i pouzdanost postaju standardom koji će i drugi slijediti. Njemačka se za ratni pohod pripremila izradom univerzalnog vojnika na četiri kotača i šasiji Bube. VW Tip 82 bio je isto tako neuništiv, ali nedovoljan za konačnu pobjedu. U novije doba sličnu karizmu imao je američki Humvee, kao vojno vozilo. Ratna iskustva, tehničke rafinese i popularnost koju su stekla tijekom rata bili su bodovi koji su prvi put unovčeni u postratno doba. Isto ime kapitalizirano je sad u civilnoj izvedbi. Domovina je spašena, a mi idemo dalje do sljedećeg rata i novih uspješnih koncepcija koje sad moraju voditi borbu i s dronovima.      

Gospodin Simms i njegov oklopnjak

Za potrebe 2. burskog rata britanska vojska je 1899. naručila prototip oklopljenog automobila za svoje potrebe. Autor je bio F. R. Simms, koji je prethodno već predstavio motocikl naoružan strojnicom kao prvo borbeno vozilo u povijesti pogonjeno motorom s unutrašnjim izgaranjem. Tvrtke Vickers, Sons & Maxim Limited izradile su prvi oklopljeni automobil na posebnoj Daimlerovoj šasiji izrađenoj u Coventryju, a pogonjen 3.3-litarskim Daimlerovim motorom sa 16 KS. Oklopnjak je imao dva topa i oklop debljine 6 mm, a mogao je postići najveću brzinu od oko 15 km/h. Kad je konačno 1902. javnosti bio predstavljen gotovi proizvod, burski rat je završio, a vojska je time izgubila interes za daljnju suradnju. 

Ubrzane ambulante

Pandan vozilima konstruiranim za ratovanje su ona kojima su spašavani životi ranjenika na bojišnicama. Prvi zapis o korištenju vozila za hitnu pomoć na bojištima nalazimo u Španjolskoj 1487., gdje se prvi put spominju i vojne bolnice. No španjolska verzija hitne pomoći služila je prvenstveno za prijevoz ranjenika do mjesta trijaže. Francuski kirurg Dominique Jean Larrey poznat je i kao glavni liječnik Napoleona Bonapartea. No njegov doprinos značajniji je na izradi prvih kola hitne pomoći u kojima je ranjenicima bila pružena i prva trijaža dok nisu došli do bolnice. Larrey je u francuskoj vojsci uspostavio terenske vojne bolnice i sustav vojnih bolničkih jedinica. Njegova tzv. ambulance volantes bila su zaprežna kola s obučenom posadom za pružanje prve pomoći, a bio je to važan korak ka izradi pravih saniteta. Larrey je u sustavu francuske nacionalne vojske ustanovio pravilo za trijažu ratnih žrtava, liječenje ranjenika prema težini ozljeda i hitnosti medicinske pomoći, bez obzira na njihov čin i nacionalnost. Posebno je važno bilo humanitarno pravilo liječenja i vojnika neprijateljskih vojski, kao i Francuza i njihovih saveznika. Važno je spomenuti da je u Chicagu 1899. isporučeno prvo specijalno ambulantno motorno vozilo, a samo godinu kasnije dva je dobio i New York City, s time da su ona bila s električnim pogonom! 

Dva protivnika različitih karijera

VW Kübelwagen i Willys Jeep bezvremenski su simbol savršenstva motorizacije u kontekstu vojnih potreba. Radi se o dvojcu koji je u II. svjetskom ratu bio na suprotstavljenim stranama, ali su ih krasile iste kvalitete: robusnost, jednostavnost tehnike, terenske sposobnosti, izdržljivost… VW Kübelwagen nastao je na šasiji i mehanici Bube koju je Ferdinand Porsche prilagodio potrebama vojske. Tijekom rata proizvedeno je (uglavnom kao Typ 82 i Typ 166) pedesetak tisuća primjeraka. Kasniji pokušaj civiliziranja Kübelwagena u kontekstu Typa 181 bio je daleko od uspješnog. Jeep je pak bio rezultat javnog poziva američke vojske za izradu multifunkcionalnog vozila koje će američke vojnike moći služiti i na najzahtjevnijim ratištima. Jeep je do kraja II. svjetskog rata produciran u više od pola milijuna primjeraka, a uspješna civilna karijera traje i danas.   

Ratna euforija kratkog daha 

Ono što je Jeep bio za Amerikance u II. svjetskom ratu, HMMWV Humvee je bio tijekom akcije Pustinjska oluja, ali slava Jeepa traje i danas. Ratnu slavu tvrtka AM General odlučila je komercijalizirati i 1992. ponuditi tržištu civiliziranu verziju modernog ratnog junaka kao Hummer H1. Reperi i filmski glumci pomamili su se za neuglednim moćnim strojem koji je bio naftni terminator u kontekstu potrošnje, ali za to je malo tko mario. Kupnjom marke AM General 1998. General Motors planirao je nastaviti vojni i civilni biznis. No vojnik se i nije baš snašao u Afganistanu i Iraku, a manji H2 i H3 postali su u međuvremenu totalno ekološki neprihvatljivi, uz to što su im još bogati i slavni okrenuli leđa. General Motors na kraju je 2010. nakon propale prodaje Kinezima ipak sam ugasio marku.