Možemo se poput djece igrati: leti, leti, automobil? Naravno da ne leti, a i neće još neko vrijeme. Međutim, zrakoplovi lete, a na nebeskim visinama uvjeti su različiti od onih na cestama. Razlike u gorivima prate i zahtjeve prometa.
Goriva za automobile i avione sastoje se od dugog niza ugljikovodika, koje se dobivaju rafiniranjem nafte. Pogonska tekućina za cestovna vozila sastoji se od 7 do 11 atoma ugljika s molekulama vodika. Gorivo za avione sastoji se od 12 do 15 atoma ugljika (s vodikom) i zovemo ga kerozin.
Avioni moraju letjeti i na minus 40 stupnjeva i tu kerozin pokazuje odlična svojstva – točka ledišta mu je niska. Viša mu je i točka paljenja pa ima sigurniji operativni radijus.
U avionsko gorivo idu i brojni aditivi (američki standard): antistatičke kemikalije, agensi koji sprečavaju zaleđivanje, antikorozivni agensi te antibakterijski agensi. Zašto potonji? U gorivu ima vode, a u njoj može biti mikroorganizama koji se hrane mineralima iz goriva. U samo 20 minuta mogu udvostručiti svoju masu i tvoriti želatinoznu nakupinu koja bi mogla začepiti filtre. Drugi mikroorganizmi stvaraju tzv. sumporni otpad, koji u kombinaciji s molekulama vode u gorivu može dovesti do korozije tankova u avionima. Zbog toga se gorivo obogaćuje antibakterijskim agensima.
Dakle automobilsko gorivo ne može u mlazne zrakoplove, ali vrijedi li obrnuta situacija? Da, kerozin bi mogao pokretati dizelske motore (to se ipak ne preporučuje). Zbog posebnih svojstava, islandski tuneri Arctic Trucks preradili su 2012. nekoliko dizelskih Toyoti Hilux i u njih su točili kerozin. S tim automobilima prešli su 70.000 km na Antarktici. Pri niskim temperaturama dizel se pretvara u želatinu pa on nije bio pogodan za tu avanturu.
