Možemo se poput djece igrati: leti, leti, automobil? Naravno da ne leti, a i neće još neko vrijeme. Međutim, zrakoplovi lete, a na nebeskim visinama uvjeti su različiti od onih na cestama. Razlike u gorivima prate i zahtjeve prometa.
Goriva za automobile i avione sastoje se od dugog niza ugljikovodika, koje se dobivaju rafiniranjem nafte. Pogonska tekućina za cestovna vozila sastoji se od 7 do 11 atoma ugljika s molekulama vodika. Gorivo za avione sastoji se od 12 do 15 atoma ugljika (s vodikom) i zovemo ga kerozin.
Avioni moraju letjeti i na minus 40 stupnjeva i tu kerozin pokazuje odlična svojstva – točka ledišta mu je niska. Viša mu je i točka paljenja pa ima sigurniji operativni radijus.
U avionsko gorivo idu i brojni aditivi (američki standard): antistatičke kemikalije, agensi koji sprečavaju zaleđivanje, antikorozivni agensi te antibakterijski agensi. Zašto potonji? U gorivu ima vode, a u njoj može biti mikroorganizama koji se hrane mineralima iz goriva. U samo 20 minuta mogu udvostručiti svoju masu i tvoriti želatinoznu nakupinu koja bi mogla začepiti filtre. Drugi mikroorganizmi stvaraju tzv. sumporni otpad, koji u kombinaciji s molekulama vode u gorivu može dovesti do korozije tankova u avionima. Zbog toga se gorivo obogaćuje antibakterijskim agensima.
Dakle automobilsko gorivo ne može u mlazne zrakoplove, ali vrijedi li obrnuta situacija? Da, kerozin bi mogao pokretati dizelske motore (to se ipak ne preporučuje).
