Teško je onome tko nema auto objasniti zašto mnogi ljudi više pažnje i pozitivnih emocija poklanjaju svom limenom ljubimcu nego bližnjima svojim. Nije to tek puko sredstvo za transfer od točke A do točke B. To je, priznali oni to bez srama ili radije prešutjeli, hram njihova statusa, produžetak ega i zona nulte tolerancije na bilo kakve vanjske napade. Ogrebotina na laku? U rangu je to diplomatskog skandala! Trganje brisača? Objava je rata!
Kad se nekome doista želi napakostiti, udari se tamo gdje najviše boli i gdje će ga još dugo boljeti. Sva ta obijest, bolest i histerija tada se iskaljuju na automobilu. Kako su osvetnici s ovih prostora evoluirali i teškom mukom ipak prihvatili blagodati pravne pismenosti, nekako se došlo i do spoznaje da “ukrašavanje” tuđe imovine, poput crtanja ključem po vratima, sa sobom povlači neugodne odredbe Kaznenog zakona o oštećenju tuđe stvari.
Naš kreativni homo sapiens, potpuno lišen skrupula, u tom trenutku poseže za najstarijim biološkim oružjem čovječanstva: izmetom. Razmazati ga po haubi, kvakama i vjetrobranskom staklu postao je ultimativni način da se žrtvi da do znanja što se misli o njoj i njezinom karakteru. A za prave gurmane ove bolesne destrukcije, posebna je poslastica ubacivanje tog mirisnog paketa kroz poluotvoreni prozor, ravno na kožna sjedala. Što je to, zapravo, u očima zakona?
I dok bi neuki puk očekivao uplitanje forenzičara za DNK analizu i dugogodišnje zatvorske kazne za ovaj „teroristički čin“, pravna nas praksa prizemljuje s elegancijom klasičnog cinizma. Dragi moji, ovo nije kazneno djelo. Vozilo, naime, tehnički nije uništeno niti trajno oštećeno, jer se uz odgovarajući budžet, vrhunsku opremu i dubinsko kemijsko čišćenje u autopraonici, mirisi i dokazi ipak daju eliminirati.
Ovdje se, dakle, radi o prekršaju protiv javnog reda i mira.
Ako mislite da je ovo plod bujne mašte, dopustite da vas razuvjerim svježijim pravnim poslasticama iz domaće sudske prakse, koja zorno svjedoči o tome kako je jedna ozlojađena građanka odlučila udariti upravo izmetom po automobilu, preciznije, po njegovoj unutrašnjosti. Odlučivši uzeti pravdu u svoje ruke, kreirala je vrlo egzaktnu, biološku osvetu: ubacivanje vrećice s, ni manje ni više nego, mačjim izmetom izravno u susjedovo vozilo. Motiv? Duboka sumnja da joj je dotični susjed prethodno otrovao njezine obožavane mačke.
Eto optužbe za počinjenje prekršaja protiv javnog reda i mira iz članka 13., kojim je propisano: „Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 2000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.“
I? Prvostupanjski sud u Splitu oslobodio je gospođu smatrajući da nema dokaza da je remetila red i mir jer na ulici nije bilo publike, vike ni galame. No, policija, preciznije Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava splitsko, dalmatinska, II. Policijska postaja Split, dala si je truda i protiv takve oslobađajuće presude podnijela žalbu. Samo neka netko kaže da se tamo ne radi i ne prati što se zbiva s optuženima za prekršaje!
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u Zagrebu imao je tu štošta za reći, i rekao je, točnije, napisao je.U svom rješenju broj Ppž-1339/2023 od 3. rujna 2025., prihvaćena je žalba policije i predmet vraćen na ponovno suđenje. Naime, žalbeni sud u svom obrazloženju decidirano navoti pravna pravila koja bi svaki vozač, ali i potencijalni osvetnik i počinitelj prekršaja iz gore navedenog zakona, trebao temeljito memorirati.
Je li ulica javno mjesto? Ulica je javno mjesto po definiciji. Sud je zauzeo stav kako je to neograničen, otvoren prostor trajno dostupan neograničenom skupu osoba. Na takvo mjesto u bilo koje vrijeme svaka osoba ima mogućnost pristupa. Kod takvih javnih mjesta nije potrebno dokazivati i obrazlagati prisutnost javnosti, jer se to samo po sebi razumijeva.
Je li za počinjenje tog prekršaja odlučno prisustvo vike i galame? Mir se remeti i u tišini. Sud naglašava da se ovdje radi o prekršaju “na drugi način”, što znači da nije odlučna prisutnost vike i galame. Okrivljenica se tereti da je počinila prekršaj na ulici, te nije odlučna prisutnost drugih ljudi koji bi se uznemirili, kao što nije odlučna ni vika pri počinjenu prekršaja. Dakle, to remećenje postoji čak i ako se izvede u potpunoj, gluhonijemoj tišini.
I posljednje, ali ne manje bitno, nema uzimanja pravde u svoje ruke. Sud je brutalno jasan: čak i ako vas je oštećenik prethodno povrijedio ili vam nanio bol, poput sumnje u trovanje kućnih ljubimaca, svaka se osoba mora suzdržavati ovakvog ponašanja, pogotovo na javnom mjestu, bez obzira na podražaj koji je to ponašanje uzrokovao. Za sankcioniranje nezakonitog eventualnog prijašnjeg ponašanja oštećenika postoje legalna pravna sredstva koja je okrivljenica trebala iskoristiti, a ne bacati izmet kroz prozor.
Stoga, ako vam netko odluči prirediti ovu mirisnu dobrodošlicu, procedura je lišena holivudskog glamura: ne dirajte dokaze, fotografirajte corpus delicti i pozovite policiju. Visoki prekršajni sud je trasirao put, ulica mora ostati civilizirana zona, a ne arena za fekalni revanšizam.
Na kraju dana, dok čekate da pravda i profesionalci iz autopraonice odrade svoje, nemojte se zavaravati tehničkim detaljima ove biološke diverzije. Posve je nevažno je li podrijetlo izmeta ljudsko, pseće, mačje ili neke četvrte i pete vrste, te je li napadač koristio vrećicu, rukavice ili puku drskost. Uzalud mu sav oprez i kreativne metode. Visoki prekršajni sud mu je jasno poručio da je, pravno gledano, ipak ostao do grla u vlastitom prekršaju. Ta njegova prljava osveta u srazu sa zakonom pretvara se u vrlo opipljivu prekršajnu uplatnicu u korist državnog proračuna.
