Zamislite scenarij iz noćne more koji se svakodobno može dogoditi svakom Vozite svojom trakom, sve po propisima. Odjednom, iz zavoja ispred vas izranja automobil iz suprotnog smjera. Lik je krenuo u nepropisno pretjecanje. Siječe punu crtu, leti ravno na vas. Ni vožnja u kontra smjeru, kod nas nije rijetkost, ide izravno u vas!
Stotinka sekunde. Vi nemate vremena za analizu svih ulaznih informacija, već kalkulirate u glavi brzinom munje: desno je betonirani kanal koji jamči prevrtanje i lomljenje kralježnice, lijevo podletavanje pod šleper, a ravno – izravan udarac, čisti frontalni sudar. Što radi vaše tijelo? Reagira instinktivno. Okreće upravljač, bježite, kočite manijakalno, pokušavate izbjeći ubojicu na četiri kotača. Sletite u jarak, razbijete auto, završite u invalidskim kolicima… a lik koji je sve skrivio? On samo produži dalje. Nije vas ni taknuo. Nema njegovog lima na vašem autu.
I tada, nakon bolnice i šoka, dolazi hladan tuš iz osiguravajuće kuće. Nitko vas nije ni takao! Upravo se nerijetko tako osiguravajuća društva ponašaju prema vozačima koji su pukom srećom izvukli živu glavu, pokušavajući natovariti cijenu tuđe gluposti na vaša polomljena leđa, pozivajući se na famozni članak 1092. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i „doprinos vlastitoj šteti“. Žele vas uvjeriti da ste trebali mirno sjediti, primiti udarac od 100 km/h i poginuti po propisima, umjesto da instinktivno bježite i spasite se!
Međutim, što o ocjeni i procjeni instinktivne reakcije vozača u takvim dramatičnim trenucima imaju reći oni čija je zadnja? Presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4348/2023-2 od 9. lipnja 2026. godine, koja se bavila upravo ovakvom stravičnom situacijom na cesti.
U konkretnom slučaju, čovjek se vozio glavnom cestom na motociklu, sasvim normalno (vještak je kasnije izračunao – najviše 53 km/h). Iz sporedne ulice odjednom izranja automobil čiji vozač radi apsolutni prometni zločin: potpuno ignorira prometni znak STOP, siječe punu crtu i nepropisno skreće ulijevo, izravno prema kretanju motocikla!
Vozač motocikla u stotinki sekunde reagira kočenjem kako bi izbjegao izravan udarac. Uslijed drmatičnog kočenja, gubi kontrolu, pada na kolnik i kliže po asfaltu do potpunog zaustavljanja. Rekli bismo, zbog tog pada nanio je sam sebi stravične, teške tjelesne ozljede. A sada, vrhunac pravnog apsurda koji je osiguranje pokušalo iskoristiti: do sraza s vozilom kojeg je motociklist izbjegavao uopće nije ni došlo! Automobil ga nije ni taknuo, a klizajući moped zaustavio se sam, tik ispred njegovog branika. Osiguranje je tvrdilo da je vozač bio udaljen 32 metra, da je mogao smireno zakočiti i da je suodgovoran jer je vozio 3 km/h iznad limita od 50 km/h. Ukratko: Sami ste kočili, sami ste pali, sami si platite polomljenu kralježnicu.
Srećom po sve nas koji sudjelujemo u prometu, Županijski sud u Zagrebu u presudi Gž-4348/2023-2 obranio je zdrav razum i ljudsko dostojanstvo. Temeljem nalaza i mišljenja prometnog vještaka utvrđeno je da je opasnu situaciju stvorio isključivo vozač automobila ulijetanjem u raskrižje dok je: reakcija oštećenika, vozača motocikla bila instinktivna radnja koja sama po sebi ukazuje na iznenada razvijen osjećaj ugroženosti. O poduzetoj radnji kočenja kao reakciji na iznenadnu, neočekivanu i protupravnu radnju vozača automobila koja je predstavljala direktnu opasnost za tužitelja ne može se govoriti kao o protupravnoj.
I tu dolazimo do ključnog stajališta suda: reagiranje tužitelja kojim je izbjegavao situaciju opasnu za život se ne može pripisati kao doprinos nastaloj šteti tužitelja, a s obzirom na protupravno ponašanje vozača automobila koji je isključivo odgovoran za predmetnu nezgodu kada se nije zaustavio na znak stop pri ulasku sa sporedne ceste na cestu s prednošću prolaska.
Sud je jasno potvrdio da je radnja kočenja bila jedina ispravna i opravdana u opisanoj situaciji, i upravo zahvaljujući njoj u konačnici nije došlo do smrtonosnog frontalnog sraza. Onih neznatnih 53 km/h sud je odbacio kao nebitno, jer vozač na glavnoj cesti jednostavno nema razloga očekivati takvo bezakone i divljaštvo. U presudi se konstatira: Naime, tužitelj nije mogao ni predvidjeti daljnju radnju osiguranika tuženika koji se nepropisno uključivao na glavnu cestu u zabranjenom smjeru, a nije imao razloga ni očekivati da se vozilo iz sporedne ulice ne zaustavi na znaku Stop, a onda još vrši i radnju skretanja u zabranjenom smjeru i to izravno prema kretanju tužitelja.
U sudnici vrijedi i argument zdravog razuma. Onaj tko je tikve posadio i grubo prekršio propise platit će cijeli ceh do zadnjeg centa. Bez obzira na to sjedite li u kabini obiteljskog karavana, držite li volan dostavnog kombija ili balansirate na dva kotača pod punom opremom pravila igre na asfaltu se u sekundi užasa drastično mijenjaju. Kada vam netko grubo i protupravno presiječe putanju, proleti kroz STOP ili u škarama krene u nepropisno pretjecanje, u vašoj se glavi ne otvara prometni priručnik. Otvara se samo jedna opcija preživljavanje.
Nemojte dopustiti da vas nakon proživljenog pakla i bolničkih kreveta salonski kalkulatori pojedinih osiguravajućih kuća uvjere u suprotno. Tražiti od vozača da u stotinki sekunde, dok mu tona željeza juri izravno u prsa, donosi hladnokrvne, kompjuterske odluke i smireno dozira kočnice kako ne bi oštetio vlastito vozilo ili pao, izvan je svake ljudske prirode.
