Ključno je identificirati predškolsku djecu s tjeskobom i depresijom

Zadatak je bio osmišljen da uplaši djecu. Jedan po jedan, odrasli su vodili djecu, u dobi od 3 do 7 godina, u tamno obojenu sobu koja je sadržavala tajanstveni pokriveni nasip. Da bi pojačali iščekivanje, odrasli su govorili djeci: Imam nešto što ti želim pokazati ili Budimo tihi da se ne probude. Zatim je odrasla osoba otkrila nasip, za koji se pokazalo da je terarij i izvukao realističnu plastičnu zmiju.
Tijekom tih 90 sekundi, svako je dijete nosilo mali senzor pokreta pričvršćen na njegov ili njezin pojas. Ti su senzori mjerili djetetove pokrete, poput ubrzavanja ili okretanja, otprilike 100 puta u sekundi. Istraživači su željeli vidjeti razlikuju li se pokreti između djece s dijagnozom depresije ili tjeskobe i djece bez takve dijagnoze. Ispostavilo se da se razlikuju. Djeca s dijagnozom okrenula su se dalje od prijetnje u pokrivenom terariju od onih bez dijagnoze.
Zapravo, senzori su mogli identificirati vrlo malu djecu koja imaju depresiju ili tjeskobu oko 80 posto vremena, objavili su istraživači. Takav alat može biti koristan jer, čak i ako je široko prihvaćeno da djeca od 3 godine mogu patiti od poremećaja mentalnog zdravlja, dijagnoza ostaje teška. Takva djeca često izbjegavaju biti dijagnosticirana jer zadržavaju svoje osjećaje u sebi.
Sve je jasnije, međutim, da su ova djeca izložena riziku od mentalnih i fizičkih zdravstvenih problema kasnije u životu, kaže Lisabeth DiLalla, razvojna psihologinja na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Southern Illinois u Carbondaleu. Pitanje je – možemo li to promijeniti, kaže ona.
Možda, kaže Joan Luby, psihijatrica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Washingtonu, St. Louis. Njezina istraživanja pokazala su da liječenje predškolske djece od depresije pomaže mladima da ponovno osjete radost, barem kratkoročno. Kad rano identificirate malu djecu koja trebaju pomoć, Luby kaže, možete im bolje pomoći.
Svega nekoliko stručnjaka vjerovalo je da su tako mlada djeca bila u stanju doživjeti depresiju ili tjeskobu do 1980. godine, kada su istraživači otkrili da djeca od 7 godina doista mogu postati depresivna. Do 90-ih bilo je jasno da bi depresija i anksioznost mogla početi kod djeteta u dobi od samo 3 godine. Međutim, za mnogu djecu simptomi depresije pojavljuju se u naizgled nepovezanim načinima, kao što su agresivnost, poteškoće u ishrani ili hiperaktivnosti. Kao rezultat toga, ti takozvani internalizirajući poremećaji imaju veću vjerojatnost da ostanu neprimijećeni u mlađim godinama.
Iako se procjene uvelike razlikuju, smatra se da 10 do 20 posto predškolske i vrtićke djece pati od anksioznog poremećaja i oko 2 posto od depresije, a neki jednako izražavaju i suicidalne osjećaje. Međutim, realne su stope vjerojatno veće. Budući da djeca mlađa od 8 godina ne mogu artikulirati svoje osjećaje, kliničari se moraju oslanjati na roditeljske opise djetetovog ponašanja. Ali djeca s tjeskobom ili depresijom često su tako tiha i nenametljiva da roditelji i učitelji previde njihove poteškoće.
Dok se dokazi o problemima mentalnog zdravlja skupljaju u predškolskom uzrastu oni se isto tako prenose u odraslu dob, pa su istraživači počeli tražiti načine liječenja vrlo male djece. Indikativan je rad Lubynog laboratorija, koji se usredotočuje gotovo isključivo na predškolsku depresiju.
U 2016. godini, Luby je pokazala da djeca s depresijom na nagradu reagiraju manje intenzivno od svojih vršnjaka bez depresije. Njezin je tim obuhvatio 78 djece u dobi od 4 do 7 godina s mjerenjem elektroencefalograma (EEG), neinvazivnih strojeva koji mjere električnu aktivnost u mozgu. Nakon mjerenja kod 53 od njih dijagnosticirana je depresija.
U međuvremenu, Luby je također proučavala djecu koja su dobila modificirani oblik uspostavljene psihoterapije poznate kao terapija interakcije roditelja i djeteta, ili PCIT. U ovoj ranoj intervenciji za djecu s problemima u ponašanju, terapeut trener skrbi o tome kako pomoći djeci da upravljaju poremećenim ponašanjem i izljevima bijesa. Terapeut promatra roditelja i dijete kroz jednosmjerno ogledalo i komunicira s odraslom osobom kroz mikrofon u uhu. Slično tome, u studiji Luby, predškolci i njihovi skrbnici slijedili su postavljanje PCIT-a, ali s fokusom na smanjenje osjećaja krivnje i sramote koji prate depresiju.
Djeca koja su primila liječenje pokazala su niže stope depresije i manje teške depresije nego djeca smještena u skupinu koja je čekala liječenje, zaključila je Luby. Osim toga, djeca koja su primila modificirani oblik PCIT-a počela su pokazivati isti odgovor na nagrade, kada su mjerena EEG-om, kao djeca bez depresije. Tretman je promijenio odgovor na nagradu, kaže Luby. No hoće li se ova nova radost prenijeti na kasnije djetinjstvo? Luby se nada da će dobiti neke odgovore kad ta djeca postanu dovoljno stara.