Profesori dr. sc. Marijan Ćurković i dr. sc. Hrvoje Baričević napisali su za Reviju HAK tekst o reguliranju električnih romobila, kao sve češćeg i popularnijeg prometnog sredstva. Ekonomična cijena prijevoza e-romobilom upućuje na mogućnost razvoja novog moda prijevoza na području urbanih sredina i suburbanih područja. Prednosti njihovog korištenja su reduciranje broja motornih vozila na prometnicama, smanjenje zagađenja okoliša te brža i učinkovitija logistika na inače složenoj matrici javnog i individualnog prijevoza. Nedostaci uporabe e-romobila očituju se u nepostojanju tehničko-tehnološke podrške i regulacije takve vrste prijevoza na prometnicama. Isto tako, razina razvijenosti prometne infrastrukture za sigurno kretanje novih prometala smatra se ključnim nedostatkom. Vožnja e-romobilom ograničena je uslijed loših vremenskih uvjeta, kao i nepovoljne konfiguracije terena. Udio putovanja osobnim automobilom i javnim prijevozom smanjuje se s rastom broja putovanja ostvarenih e-romobilom. Uzimajući u obzir organizaciju i funkcioniranje sustava javnog prijevoza, stanje cestovne infrastrukture te konstantna prometna zagušenja, želja korisnika za korištenjem novog modaliteta prijevoza u ovom slučaju u potpunosti je opravdana. Međutim, nepostojanje zakonskog okvira o prometnim pravilima, ponašanju na cesti te uvjetima i načinu prijevoza e-romobilom na gradskom području zbunjuje korisnike koji već koriste ili one koji potencijalno imaju nakanu koristiti ga kao prijevozno sredstvo. Neizbježna kolizija s drugim vidovima prijevoza odvraća potencijalne korisnike e-romobila od svakodnevne uporabe. Kao i za svaki drugi način osobnog prijevoza, poput vožnje automobilom, motociklom, biciklom ili pješačenja, potrebno ga je eksplicitno i nedvosmisleno urediti u domeni legislative.
Logično, veći broj e-romobila, više brzine koje dostižu, korištenje zajedničkih površina s pješacima i biciklistima ima za posljedicu i porast broja prometnih nesreća u kojima sudjeluju vozači e-romobila. Liječnici i traumatolozi svjedoci su brojnih ozljeda uslijed naleta e-romobila, udara i obaranja pješaka (prijelomi i druge ozljede) koje nastaju u tim nesrećama, a koje pretrpe ne samo vozači e-romobila, nego i pješaci na nogostupima. Problem je u mogućim štetama koje takva vozila uzrokuju. Tko plaća štetu oštećenima u situaciji kad ne postoji obvezno osiguranje od odgovornosti za štete uzrokovane uporabom e-romobila? EU direktiva br. 2009/103/EZ predstavlja propis koji sveobuhvatno i sustavno uređuje obvezno osiguranje od odgovornosti za štete uzrokovane uporabom motornih vozila trećim osobama. S pojavom e-bicikla, e-romobila i sličnih prometala postavilo se i pitanje koja sve vozila moraju biti pokrivena osiguranjem od odgovornosti. Rezultat polemike po tom pitanju je Prijedlog direktive Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive br. 2009/103/EZ od 16. 9. 2009. Međutim, stajalište Europske komisije bilo je da se ta vozila ne bi trebala uvrstiti u područje primjene navedene Direktive. Ipak, prijedlog ostavlja mogućnost državama-članicama da i za takva vozila uvedu obvezno osiguranje od odgovornosti. Takvo stajalište Europski parlament podržao je posebnim amandmanom na Prijedlog Komisije po kojemu se smatra da su, na temelju sudske prakse Suda Europske unije, svi postojeći i novi tipovi motornih vozila u načelu obuhvaćeni Direktivom 2009/103/EZ. Međutim, čini se da to nije apsolutno nužno, posebice u pogledu novih tipova vozila, kao što su e-bicikli, e-romobili i samobalansirajući transporteri – segway i sl. Oni su relativno manji i sporiji, zbog čega njihov potencijal za nanošenje štete nije izražen. Nediferencirana primjena obveznog osiguranja čini se nesrazmjerna, posebno zbog potrebe promicanja razvoja novih alternativnih načina prijevoza koji zauzimaju manje javnog cestovnog prostora i ekološki su prihvatljivi.
Po mišljenju Parlamenta, obuhvaćanje takvih vozila propisima Direktive 2009/103 značilo bi uvođenje obveze skupog i prekomjernog osiguranja, čime bi se ugrozilo prihvaćanje tih vozila i destimulirala njihova ekspanzija u prometnoj ponudi. To nije logično jer nema dovoljno dokaza da bi ta vozila mogla uzrokovati nezgode usporedive s onima koje uzrokuju kamioni, autobusi i druga vozila. Zaključno, Parlament stoji na stajalištu da bi pod područje primjene Direktive 2009/103 trebala biti obuhvaćena samo ona vozila koja po EU propisima moraju ispunjavati sigurnosne zahtjeve kao uvjet za odobrenje uporabe (dakle, koja podliježu homologaciji). Trenutačno stajalište EU je da e-bicikli, e-romobili i slična vozila ne trebaju biti u području primjene Direktive 2009/103, dakle, da se vlasnici/korisnici tih prometala ne moraju obvezno osigurati od odgovornosti za eventualnu štetu trećim osobama. Odgovornost za štetu koju uzrokuju mala električna vozila temelji se na načelu causae, jer nema nikakve zapreke da se ta vozila, u određenom okruženju u kojemu se koriste, smatraju opasnom stvari, poglavito u srazu s pješacima. Naravno, bez osiguranja odgovornosti oštećeni bi teško mogli dobiti naknadu štete jer bi istu morali tražiti od osoba čija je financijska situacija često problematična.
Stoga su načelno ostavljene mogućnosti uvođenja obveznog osiguranja i za e-romobile i slična vozila. Neke su zemlje članice EU (Njemačka, Austrija, Francuska) regulirale i ta pitanja. Analiziranje novonastalog fenomena vezano je uz nagli porast njihova broja u prometu, posebno u većim gradovima. Problem je u tome što se bez promjene nekoliko zakona ne može pravno urediti pitanje uporabe e-romobila. Zakonom o sigurnosti prometa na cestama nije definiran pojam e-romobila. Istina je da u čl. 2., st.1., t. 28. stoji definicija vozila po kojoj je ‘vozilo’ svako prijevozno sredstvo namijenjeno za kretanje po cesti, osim dječjih prijevoznih sredstava, a u čl. 124., st. 2. spominje se izričito i romobil, ali samo u kontekstu zabrane igranja i vožnje na kolniku dječjim biciklom, koturaljkama i romobilom. Dakle, očito je da Zakon ima u vidu staru namjenu romobila kao naprave na osobni pogon koju koriste samo djeca u cilju igranja, pa je i njihova zabrana na kolniku logična posljedica takvog shvaćanja. No i takvim romobilima je dopušten promet samo površinama na kojima se kreću pješaci. E-romobili s takvim romobilima nemaju ništa zajedničko, osim (dijela) naziva. E-romobil ne možemo podvesti ni pod definiciju bicikla iz t. 49., st.1. čl. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, što pak znači da vozači e-romobila ne moraju imati ni onu opremu koju imaju vozači bicikla (zaštitna kaciga, svjetlosna oprema, reflektirajuća zadnja svjetla). Nastavno, za e-romobile ne postoji ni obveza registracije, a to onda znači da se za njih ne izdaje ni prometna dozvola, iz čega proizlazi i zaključak da ne podliježu obvezi osiguranja od odgovornosti u smislu odredbi čl. 22. ,st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Navedeni Zakon u čl. 3., st. 1., t. 9. definira pojam vozilo kao ‘svako motorno vozilo namijenjeno za promet na kopnu koje se kreće snagom vlastitog motora, koje podliježe obvezi registracije te po propisima o registraciji mora imati prometnu dozvolu‘. U slučaju uzrokovane štete trećoj oštećenoj osobi odgovara vlasnik/korisnik e-romobila po općim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sigurno je da se rješenje pravne situacije e-romobila može i mora urediti. Potrebno je definirati e-romobil kao sredstvo prijevoza, kao i prava i obveze glede njegova sudjelovanje u prometu.
U tom cilju u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama treba e-romobil definirati kao zasebnu kategoriju vozila i proglasiti ga motornim vozilom, kao što je to učinila Francuska, odredivši točno površine na kojima se to vozilo (ne)smije kretati. Ako je e-romobil motorno vozilo, onda se na njega trebaju odnositi i odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, što znači da njegov vlasnik/korisnik mora obvezno sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uzrokuje tim vozilom trećim osobama. Druga mogućnost je prihvatiti njemačko rješenje i posebnim propisom regulirati sve što je vezano uz e-romobile, od sigurnosnih problema do problema obveznog osiguranja od odgovornosti. Njemačko rješenje je sigurno najpreciznije, sveobuhvatno sa stajališta sigurnosti prometa (oprema e-romobila, oprema vozača, površine na kojima se može kretati). Istodobno, osigurava oštećenima lakšu naknadu štete od obveznog osiguranja od odgovornosti za štetu vlasnika/korisnika. Njemačko rješenje traži i izdavanje potvrde o sklopljenom ugovoru o osiguranju i oznaku na e-romobilu kao posebnom vozilu. Za očekivati je da će štete od e-romobila uskoro biti i brojnije i financijski sve veće te se toj problematici treba posvetiti dužna pažnja.
Putovanje e-romobilom u gradu donosi mnoge prednosti održivosti prometnog sustava, poput redukcije zagađenja okoliša i zraka, smanjenja broja osobnih automobila i skraćenja vremena putovanja u vršnim satima. Također, gabariti i vozne karakteristike e-romobila prate urbane standarde koji zagovaraju što manja vozila kako bi se stvorilo više prostora za ugodniji život u gradu. Dodatnim ulaganjem u razvoj koncepta prijevoza e-romobilom može se utjecati na povećanje udjela održivih oblika putovanja u modalnoj raspodjeli u prometno-tehnološkom smislu, ali i kao kulturološkom dosegu. Razvoj infrastrukture za korištenje alternativnih oblika prijevoza, poput bicikla, romobila ili pješačenja, znatno podiže kvalitetu života u gradu. Sigurnosnu dimenziju koja se ogleda u vrlo čestom konfliktnom prometovanju u pješačkim zonama, nenošenju zaštitne opreme i pojavi drugih rizika treba staviti u precizne zakonske okvire. Nota bene i poraditi na prevenciji od strane meritornih institucija, kao što su autoklubovi, školske ustanove i svi oni društveni subjekti koji djeluju na području podizanja kulture i sigurnosti prometa.
